Časopis za pravo, ekonomiku i praksu osiguranja i reosiguranja

Uzmimo dva primjera. Ranije ove godine potres u Japanu uzrokovao je materijalne štete u vrijednosti višoj od 200 milijardi dolara, no samo je 30 milijardi dolara šteta bilo pokriveno privatnim osiguranjima. Nasuprot tome, potres u Christchurchu na Novom Zelandu uzrokovao je 12 milijardi dolara štete, od čega će privatni osiguratelji nadoknaditi čak 9 milijardi dolara. Iz ovog je očito da se državni angažman u području osiguranja bitno razlikuje od države do države. Razlikuju se regulatorni okviri prema kojima osigurateljne tvrtke moraju poslovati, te poticanje nekih osigurateljnih proizvoda, pri čemu su neke vrste osiguranja obvezne.

Jak potencijal za osiguranjem javne infrastrukture
Centralne vlade uglavnom osiguravaju državno vlasništvo i aktivnosti preko državnih osiguratelja. Tako je mnoga državna imovina, poput cesta, mostova i zgrada, samoosigurana. "Dok mnoge vlade koriste državne osiguratelje ili reosigurateljne poolove, tu je i mogućnost država da iskoriste vještine rastućeg kapaciteta privatnog sektora osiguranja kako bi smanjile rizik i zadržale samo ono što je zaista neosigurljivo", rekao je Rudolf Enz, ekonomist tvrtke Swiss Re i autor studije "Uloga države u tržištu osiguranja". Na taj način, rizici postaju budžetirani troškovi a utjecaj neželjenih posljedica se može dijeliti s privatnim osigurateljima. 

Prirodne katastrofe imaju snažan utjecaj na vladine budžete
"Vlade ponovno razmatraju pokriće šteta za katastrofalne događaje", rekao je Enz. "Kupnjom dodatne zaštite od privatnih osiguratelja i tržišta kapitala, vlada će, kao osiguratelj u krajnjoj nuždi, imati manju izloženost u slučaju velikih katastrofa. To je danas zaista velika potreba jer, kao što je pokazala suvremena dužnička kriza, postoje granice u tome koliko su investitori u financijsko tržište spremni dati zajma državi".

Istraživanje Swiss Rea pokazalo je i da neke države subvencioniraju osiguranje u područjima sklonima prirodnim katastrofama, koja bi inače bila mnogo skuplja u privatnom osiguranju. "Ovakve potpore imaju neočekivane posljedice – tjeraju neke porezne obveznike koji žive u unutrašnjosti ili u visinskim područjima, da daju potporu osiguranjima vlasnika bogatih domova na obalnim područjima", upozorava Enz i preporučuje da bi vlade trebale ukinuti davanje potpora za pokriće šteta koje su u mogućnosti osigurati privatni osiguratelji, čime bi se očuvala sve manje dovoljna vladina sredstva za investiranje u infrastrukturu koja smanjuje troškove pri pojavi katastrofa, te pružalo pokriće šteta samo za rizike koji su zaista neosigurljivi.

Obvezno osiguranje od odgovornosti štiti treću stranu
Mnoge države već dugo uvjetuju određena obvezna osiguranja odgovornosti kako bi zaštitila treću, oštećenu stranu. Na primjer, u mnogim je državama obvezno osiguranje od autoodgovornosti. Obveznim osiguranjem vlada osigurava dovoljnu veličinu poola koji će se moći nositi s potrebama žrtava. Zauzvrat, troškovi osiguranja ljudima predstavljaju poticaj da smanje rizično ponašanje.

Ograničavanje socijalne pomoći
Skoro sve vlade svojim građanima pokrivaju zdravstvenu zaštitu, bolovanje, radničke kompenzacije, pomoć kod nezaposlenosti i mirovinsko osiguranje. "Vladini programi osiguravaju to da svi građani imaju minimalnu razinu zaštite protiv rizika dohotka ili imovine i često pružaju potporu kroničnim bolesnicima, starim ljudima ili osobama s vrlo niskim dohotkom. Ti su programi obično obvezni, čime bogatiji dio društva pomaže u financiranju tih potpora", rekao je Enz. Ističe kako vlade sve više nastoje privatizirati dio tih programa socijalnog osiguranja te sužavati potporu odnosno davati je samo onima sa zaista niskim dohotkom.