Časopis za pravo, ekonomiku i praksu osiguranja i reosiguranja

Danas 65-godišnji Benmosche, iako nedvojbeno ima najteži poslovni zadatak, održati AIG na životu te pronaći i američkim poreznim obveznicima vratiti 80 milijardi dolara (65 milijardi eura) kako bi tog osiguratelja „oslobodio“ državnog vlasništva, nije izgubio niti malo mladenačke živahnosti.
Robert Benmosche rođen je 1944. u Brooklynu. Završio je vojnu akademiju i diplomirao matematiku. Karijeru je počeo kao vozač u Coca-Coli, zatim je dvije godine proveo u američkoj vojski kao poručnik. Godine 1966. počeo je konzultantsku karijeru. Od 1982. do 1995. radio je u brokerskoj kući Paine Webber, i to na različitim mjestima, u marketingu, financijama, kadrovskoj, prodaji... Nakon toga prelazi u MetLife na mjesto izvršnog direktora, gdje ostaje do umirovljenja 2006.

Otkako je zasjeo na fotelju pretrpanu problemima, Benmosche više nalikuje na nekog znanstvenika, nego na neosjećajnu osobu koja ne silazi s naslovnica. Visok je, ošišane sjede kose, i govori nježno s prepoznatljivim naglaskom.
„Vrijeme leti kad se čovjek zabavlja“, kaže on dok prepričava burne trenutke na čelu tvrtke koja je, apsurda li, na sebe preuzimala najveće rizike koje život donosi, prije nego što je „ujak Sam“ (država) došao u pomoć. 

Strpljenje i samo strpljenje
S druge je strane ono za čim Benmosche čezne. Kao novopečeni proizvođač vina (njegova Hrvatska vinarija ove je godine proizvela prvu seriju zinfandela) šef AIG-a naučio je da se strpljenje više isplati nego kratkoročnost.
Benmosche predviđa da će AIG-u trebati barem dvije godine da proda neke od svojih poslova i zaradi dovoljno kako bi državi vratio dug i uvjerio je da ponovno proda svojih 80 posto udjela. „Što više vremena imam, to je veća mogućnost da ćemo vratiti svu pomoć koju smo dobili. No, naš je cilj isplatiti sve“, kaže Bemosche. No, vlast nije tako sigurna u te tvrdnje, a prema nekim predviđanjima, očekuje se da bi porezni obveznici na AIG-u mogli izgubiti dodatnih 30 milijardi dolara. 

Nekompromisan stav
Benmosche vjeruje da je njegov agresivan stil upravljanja pomogao daljnjem propadanju tvrtke koja je bila predodređena za likvidaciju, isto kao što zna da su ga političari kritizirali zbog bonusa koje je isplaćivao državnim novcem.
„Kad sam došao u AIG, svatko je bio za sebe: razjedinjenost, oduzimanje, propadanje tvrtke. Ljudi su počeli uviđati da su njihovi poslovi nagriženi. Teško je biti klijent tvrtke u kojoj svi razmišljaju o odlasku“, kaže Benmosche. 
Oni koji ga poznaju kažu da se rješavanja krize u AIG-u prihvatio na sebi svojstven način – uzdignute glave.
Poznato je da se vrlo brzo nakon preuzimanje čelne funkcije u AIG-u povukao s obitelji u vilu u Hrvatskoj, ali i počeo s napadanjem svih onih koji su klevetali AIG. Javno je osuđivao one koji su dolazili u kuće izvršnih direktora i prijetili im, kao i one koji su mailovima uznemiravali zaposlenike. „Za takve postupke nemam razumijevanja“, ističe.
Takav nekompromisan stav zauzeo je pri pregovorima s vladom, kad im je rekao da će prodaja imovine po hitnom postupku samo uništiti tvrtku.


Benmosche ističe da agresivnost nije njegov jedini menadžerski način ophođenja, ponosi se i svojim trenerskim trenucima – kada smireno savjetuje i poučava osoblje kako da se nose s teškim situacijama. Njegovi se prijatelji slažu. „Robert može biti strašan, tvrdoglav i nemilosrdan i može bez problema svima reći da nemaju pojma o čemu pričaju, ali se može pretvoriti i u šarmantnog, dobro dečka“, kaže njegov prijatelj s Wall Streeta.

Zasađeno ne mora nužno uroditi plodom
Sam Benmosche ističe da je takav kruti stav morao zauzeti kako bio oživio AIG-ove „trupe“ koje su doživljavale poraz za porazom. Svoju je vjeru morao dokazati i zaposlenicima koji su, nakon 30 godina upravljanja Hanka Greenberga, u samo godinu dana vidjeli trojicu novih šefova kako dolaze i odlaze (Martin Sullivan, Robert Willumstad i Edward Liddy).
„Radnici su trebali shvatiti da ih više nitko neće klevetati i da mene zanima samo posao. Meni ti zaposlenici trebaju kako bih tvrtku održao snažnom i pokrenuo je“, naglašava.
No, nije baš sve išlo po planu. Kenneth Feinberg, financijski car Obamine administracije, nametnuo je drastična smanjenja plaća glavnim AIG-ovim šefovima prije nego što je malo popustio kad su se u tu priču uključile i plaće još stotinjak ljudi. Unutar AIG-a također se govorilo o činjenici da Benmosche raspravlja o paketu koji vrijedi oko 10,5 milijuna dolara, što je golema razlika u usporedbi s Liddyevom godišnjom plaćom od jednog dolara.
Benmosche ističe da je svrha takvog paketa da se podsjeti političare kako AIG-ove zaposlenike treba adekvatno platiti za njihov rad. Priznaje da plan baš i nije najbolje prošao, no unatoč tome, zadržat će ga. 
Da bi ostatak njegove strategije upalio, mora vjerovati da će AIG-ovi osigurateljni poslovi profunkcionirati, da će kupci pojedinih segmenta poslovanja napredovati, te da će političari sačuvati živce i zauzdati retoriku.
Za razliku od njegova dugo očekivanoga prvog zinfandela, Benmosche će morati malo dulje pričekati kako bi se uvjerio hoće li ono što je zasadio u AIG, uroditi plodom, odnosno izrasti u nešto vrijedno slavlja.  (Ž. L.)