Časopis za pravo, ekonomiku i praksu osiguranja i reosiguranja

Naime, prema odredbi čl. 92. Zakona o osiguranju (dalje: ZO) odštetni zahtjev za štetu nanesenu uporabom vozila s inozemnom registracijom za koje postoji valjana međunarodna isprava, ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti, podnosi se Hrvatskom uredu za osiguranje (HUO).

HUO obradu i isplatu takve štete može povjeriti svojim članovima ili specijaliziranim organizacijama, a u slučaju da osoba kojoj je obrada povjerena ne isplati naknadu štete u roku 60 dana od dana podnošenja odštetnog zahtjeva s potrebnom dokumentacijom, oštećena osoba može podnijeti tužbu protiv HUO-a.

Ta odredba potpuno je u skladu s odredbama Londonskog sporazuma (noveliranog 1989. s primjenom od 1. siječnja 1991.) i Multilateralnog sporazuma o jamstvu između Ureda (primjenjuje se od 1. lipnja 1991.), po kojima nacionalni ured radi kao da je osiguratelj, odnosno kao da je izdao policu osiguranja. Njegovo jamstvo za obveze na temelju priznatih isprava i dokaza znači i priznanje pasivne legitimacije za odštetne zahtjeve utemeljene na tim ispravama i dokazima.

Prema tome, Zakon o osiguranju u čl. 92. st. 3. određuje da oštećeni može tužiti samo HUO. Mogućnost povjeravanja obrade i isplate štete nekom od članova ili specijaliziranih organizacija na koju (sukladno odredbama međunarodnih sporazuma) upućuje odredba st. 2. istog članka, odnosi se samo na davanje punomoći, tako da osoba kojoj je povjerena obrada odštetnog zahtjeva radi u ime i za račun HUO-a. Stoga ne može biti pasivno legitimiran u parnici za naknadu štete u slučaju isteka propisanog roka za obradu takvog zahtjeva. (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 1175/99, od 14. srpnja 1999.)

Članak je preuzet iz tiskanog izdanja Svijeta osiguranja.