dr. sc. Nikola Mašić
Dugovječnost je fenomen koji je posebno došao do izražaja u prošlom stoljeću, a posljedica je sveukupna napretka čovječanstva. I dok ljudi s veseljem i zadovoljstvom ubiru plodove napretka, osigurateljnu industriju očekuju zanimljiva vremena vezana uz upravljanje rizicima dugovječnosti.
U The New York Timesu je 1997. bio objavljen članak u povodu smrti najstarije žene na svijetu. J. Calment, koja je rođena 1875. na jugu Francuske u gradu Arlesu, a umrla je u 122. godini života. Imala je 12 ili 13 godina kad je vidjela slavnog slikara Vincenta Van Gogha, za kojeg je kasnije rekla da je bio ružan, nepristojan i bolestan. U dobi od 90 godina živjela je sama u stanu čija je tržišna vrijednost bila oko 90.000 američkih dolara i planirala je kako što ugodnije proživjeti ostatak života.
Igrom slučaja, 1965. upoznala je odvjetnika Raffraya, tada u dobi od 47 godina, koji je tražio priliku za dobrom i sigurnom zaradom. Brzo su se dogovorili oko ugovora o doživotnom izdržavanju. Odvjetnik će gospođi isplaćivati 400 američkih dolara mjesečno sve do njezine smrti, a zauzvrat će njezin stan nakon njezine smrti pripasti njemu. Kako se tada činilo, svi su mislili da su sklopili dobar posao, ponajprije odvjetnik.
Može se gotovo sa sigurnošću pretpostaviti da se odvjetnik informirao u uredu za statistiku gdje je mogao dobiti podatak da je, u to vrijeme, očekivano trajanje života žene u dobi od 90 godina iznosilo dvije do tri godine. Osnovnoškolska matematika pokazivala je da mu je dobit od ugovora zajamčena. No, život je krenuo drugim tokom. Gospodin Raffray preminuo je dvije godine prije svoje štićenice, tako da su njegovi nasljednici morali još dvije godine plaćati uzdržavanje gospođe Calment! Sve u svemu, odvjetnik i njegovi nasljednici su potrošili 1,6 puta više novca od tržišne vrijednosti stana u vrijeme sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju.
Ugovor o doživotnom uzdržavanju zapravo je bila doživotna renta koju je gospođa Calment kupila od odvjetnika. Jednokratna premija kojom je kupila rentu odgovarala je tržišnoj vrijednosti stana. Zauzvrat, bili su joj zajamčeni doživotna isplata rente i korištenje stana. Jedina razlika u odnosu na klasični ugovor o osiguranju životne rente bila je ta što je dospijeće premije bilo na dan smrti osiguranika, a ne na početku ugovora.
Financijska zla kob Raffraya samo je ilustrativan primjer problema s kojim će se osiguratelji sve više suočavati i koji će tražiti odgovarajuća rješenja vezana uz upravljanje rizicima dugovječnosti.
.jpg){kind=logo}
.jpg)
