«
Povratak na sadržaj
Broj 7 | Godina 2010
Piše: Zvonko Gajski
Što će građani zaključiti
Mjesec dana je prošlo, a da nismo čuli argumente za tešku optužbu i veliku uvredu osigurateljne branše, koja je na sjednici saborskog Odbora za financije proglašena „najvećim izvorom korupcije“. Na žalost, nismo čuli ni pravog odgovora na tu optužbu
Prošlo je već više od mjesec dana otkad su predsjednik saborskog Odbora za financije Goran Marić i članovi tog Odbora opalili snažnu pljusku cijeloj osigurateljnoj industriji, a ništa se ne događa. Da podsjetimo, prilikom rasprave o izmjenama Zakona o porezu na dohodak na sjednici Odbora za financije 17. lipnja iznesen je i amandman Hrvatske gospodarske komore u kojem se predlaže izjednačavanje poreznog tretmana životnog osiguranja sa štednom komponentom, koje ugovaraju poslodavci za svoje radnike, s poreznim tretmanom dobrovoljnoga mirovinskog osiguranja. Takvom prijedlogu usprotivio se sam predsjednik Odbora Goran Marić, a svoje protivljenje argumentirao je tvrdnjom (citat iz izvješća HINA-e) „da nije prihvatljivo izjednačavanje životnog i dobrovoljnog mirovinskog osiguranja, te uplate premije životnog osiguranja ne bi trebale biti priznate kao troškovi poslovanja, posebice što je dosadašnja praksa potvrdila da je područje životnog osiguranja bilo područje korupcije, odnosno da je područje osiguranja najveći izvor korupcije“.
Naravno, argumenti za takvu optužbu osigurateljne branše nisu izneseni, ali je i ova potpuno paušalna izjava bila dostatna da se pokušaj obrazloženja amandmana i rasprava o njemu sasijeku u korijenu. U međuvremenu, izmjene Zakona su usvojene, a od amandmana, pa tako i poticaja za životna osiguranja, nema ništa.
Jedini odgovor na tu tešku optužbu i veliku uvredu cijele osigurateljne branše uslijedio je odmah nakon sjednice Odbora. Obje asocijacije osiguratelja, Hrvatski ured za osiguranje i Udruženje osiguratelja pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, izdale su priopćenja u kojima se odbacuju takve optužbe kao proizvoljne i neutemeljene i iznose podaci o značaju osigurateljne industrije za razvoj domaćega gospodarstva. I samo to. Ni riječi o odgovornosti onog koji je tu optužbu iznio i onih koji su je svojom šutnjom podržali. Nema zahtjeva za isprikom ili opozivom, nema sudske tužbe, samo posvemašnji muk.
Ovih mi je dana jedan poznati predstavnik osigurateljne branše na pitanje zašto osiguratelji šute i kad ih tako šutiraju, rekao da je to rezultat slabog utjecaja i uvažavanja osiguratelja od strane vlasti. Jednostavno smo, kaže on, sitna riba bez vlastitog lobija i većeg utjecaja, a pojedinačno se nitko ne želi izlagati tražeći bilo čiju odgovornost. Čak ni uz cijenu koju ćemo platiti zbog posljedica takvih paušalnih ocjena.
Dobro, ako već šuti sitna riba (osiguratelji), zašto šuti krupna? Zašto, na primjer, šute Ivan Šuker, Andrija Hebrang i Božidar Pankretić, sve ugledni predstavnici najviše vlasti u ovoj zemlji? Zašto baš njih prozivamo? Pa zato što je prvi od njih predsjednik Nadzornog odbora, a druga dvojica članovi Nadzornog odbora Croatia osiguranja, osiguravajućeg društva koje drži trećinu domaćeg tržišta osiguranja i 14 posto tržišta životnih osiguranja. A zna se što po definiciji radi Nadzorni odbor. Zna se i da je, barem po Mariću i uvaženim članovima Odbora za financije, osiguranje apostrofirano kao žarišno „područje korupcije“. Što u žarištu tog žarišta rade trojica navedenih političara i kako nadziru to što nadziru, Marić & company ništa ne kažu, ali bi neupućenima moglo svašta pasti na pamet zbog onog što je već rečeno i zbog čega je pao amandman Hrvatske gospodarske komore.
A sad nešto i o posljedicama ne samo optužbi izrečenih na saborskom Odboru za financije, nego i neprimjerne šutnje onih kojih se od tih optužbi ne žele primjereno obraniti i time javnosti, odnosno svojim klijentima, daju itekakvog štofa za razmišljanje. Možda i nije tako velik problem što je za još neko vrijeme odgođeno rješavanje dugogodišnjeg zahtjeva osiguratelja za povoljnijim poreznim tretmanom životnih osiguranja. Daleko veći problem je što su ovom optužbom i izostankom pravog reagiranja za dugo vremena narušeni ugled i povjerenje u djelatnost bez koje ni građani ni država ne mogu funkcionirati. Ovih sam dana od jednog zastupnika prodaje čuo kako mu je propao već gotovo sklopljen ugovor o životnom osiguranju jer je potencijalni klijent čuo da se tu nešto muti s korupcijom i kriminalom. Da ne pametujemo dalje.
A trebalo je samo pokazati da sitna riba nije uvijek sitna, posebno ako je neko natjera da postane pirana.
Naravno, argumenti za takvu optužbu osigurateljne branše nisu izneseni, ali je i ova potpuno paušalna izjava bila dostatna da se pokušaj obrazloženja amandmana i rasprava o njemu sasijeku u korijenu. U međuvremenu, izmjene Zakona su usvojene, a od amandmana, pa tako i poticaja za životna osiguranja, nema ništa.
Jedini odgovor na tu tešku optužbu i veliku uvredu cijele osigurateljne branše uslijedio je odmah nakon sjednice Odbora. Obje asocijacije osiguratelja, Hrvatski ured za osiguranje i Udruženje osiguratelja pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, izdale su priopćenja u kojima se odbacuju takve optužbe kao proizvoljne i neutemeljene i iznose podaci o značaju osigurateljne industrije za razvoj domaćega gospodarstva. I samo to. Ni riječi o odgovornosti onog koji je tu optužbu iznio i onih koji su je svojom šutnjom podržali. Nema zahtjeva za isprikom ili opozivom, nema sudske tužbe, samo posvemašnji muk.
Ovih mi je dana jedan poznati predstavnik osigurateljne branše na pitanje zašto osiguratelji šute i kad ih tako šutiraju, rekao da je to rezultat slabog utjecaja i uvažavanja osiguratelja od strane vlasti. Jednostavno smo, kaže on, sitna riba bez vlastitog lobija i većeg utjecaja, a pojedinačno se nitko ne želi izlagati tražeći bilo čiju odgovornost. Čak ni uz cijenu koju ćemo platiti zbog posljedica takvih paušalnih ocjena.
Dobro, ako već šuti sitna riba (osiguratelji), zašto šuti krupna? Zašto, na primjer, šute Ivan Šuker, Andrija Hebrang i Božidar Pankretić, sve ugledni predstavnici najviše vlasti u ovoj zemlji? Zašto baš njih prozivamo? Pa zato što je prvi od njih predsjednik Nadzornog odbora, a druga dvojica članovi Nadzornog odbora Croatia osiguranja, osiguravajućeg društva koje drži trećinu domaćeg tržišta osiguranja i 14 posto tržišta životnih osiguranja. A zna se što po definiciji radi Nadzorni odbor. Zna se i da je, barem po Mariću i uvaženim članovima Odbora za financije, osiguranje apostrofirano kao žarišno „područje korupcije“. Što u žarištu tog žarišta rade trojica navedenih političara i kako nadziru to što nadziru, Marić & company ništa ne kažu, ali bi neupućenima moglo svašta pasti na pamet zbog onog što je već rečeno i zbog čega je pao amandman Hrvatske gospodarske komore.
A sad nešto i o posljedicama ne samo optužbi izrečenih na saborskom Odboru za financije, nego i neprimjerne šutnje onih kojih se od tih optužbi ne žele primjereno obraniti i time javnosti, odnosno svojim klijentima, daju itekakvog štofa za razmišljanje. Možda i nije tako velik problem što je za još neko vrijeme odgođeno rješavanje dugogodišnjeg zahtjeva osiguratelja za povoljnijim poreznim tretmanom životnih osiguranja. Daleko veći problem je što su ovom optužbom i izostankom pravog reagiranja za dugo vremena narušeni ugled i povjerenje u djelatnost bez koje ni građani ni država ne mogu funkcionirati. Ovih sam dana od jednog zastupnika prodaje čuo kako mu je propao već gotovo sklopljen ugovor o životnom osiguranju jer je potencijalni klijent čuo da se tu nešto muti s korupcijom i kriminalom. Da ne pametujemo dalje.
A trebalo je samo pokazati da sitna riba nije uvijek sitna, posebno ako je neko natjera da postane pirana.
.jpg){kind=logo}
.jpg)
