Casopis za pravo, ekonomiku i praksu osiguranja i reosiguranja

Dva velika požara u salonima namještaja u Zagrebu i Zadru sa štetama koje se mjere u milijunima kuna ponovno su aktualizirala pitanje je li poslovna imovina u hrvatskom gospodarstvu osigurana na adekvatan način. Dakako, bilo bi najbolje kad bi se ta imovina u tvrtkama mogla efikasno zaštititi od mogućih šteta putem tehničkih mjera zaštite (npr. protupožarni ili protuprovalni alarm), ali ako zataje i takvi ugrađeni mehanizmi njezine zaštite ili je riječ o vremenskoj nepogodi poput potresa, poplave, tuče i slično, onda je jedini pravi odgovor za vlasnike gospodarskih objekata, robe i opreme koja se tu nalazi polica osiguranja koja će nastalu štetu nadoknaditi u njezinu stvarnom iznosu. Na žalost, žalopojke pojedinih vlasnika trgovina u već spomenutim salonima kako im požar dovodi u pitanje čak i daljnje poslovanje, rječito govore da mnogi gospodarstvenici osiguranju svog poslovanja ne pridaju potrebnu pozornost. Da je tome tako, uvjerio nas je i razgovor s Bojanom Liškom, izvršnim direktorom Sektora imovinskog osiguranja u Eurohec osiguranju, vrsnim poznavateljem prilika u imovinskim osiguranjima.

Postoji li zakonska obveza za tvrtke da se osiguraju za određene rizike?

Takve zakonske obveze da se mora osigurati objekt, roba, oprema ili neka druga imovina nema. Postoji samo za pojedine vrste osiguranja kod pojedinih djelatnosti ili profesija, i to uglavnom za osiguranja od odgovornosti, pa tako obvezno, odnosno zakonski propisano, osiguranje moraju zaključiti revizori, javni bilježnici, sudski vještaci, posrednici u prometu nekretninama, turističke agencije i slične profesije, tj. djelatnosti. Uz to, u većini zakonskih osiguranja zakonodavac nije propisao minimalne iznose osiguranja, niti opseg pokrića, pa se u praksi često ugovaraju iznosi osiguranja daleko ispod realno potrebnih, kako bi se zadovoljila zakonska forma. Na žalost, gospodarski subjekti još prečesto osiguranje smatraju troškom i, ako se već moraju osigurati, ugovaraju one zakonske minimume u iznosima pokrića.
Uz osiguranja od odgovornosti, zakonodavac je propisao i obvezu osiguranja u prometu, neovisno o pravnoj osobnosti (obvezno osiguranje putnika u javnom prijevozu, odgovornost iz upravljanja zračnom letjelicom, plovilom ili motornim vozilom), kao i kod ugostiteljske djelatnosti, gdje je ugostitelj dužan u ugostiteljskom objektu za smještaj osigurati goste od posljedica nesretnog slučaja, ili turističke djelatnosti, gdje je pružatelj usluge obvezan osigurati korisnike usluga od ozljeda. Međutim, ni tu zakonodavac ne spominje ni koji su to sve rizici, niti iznosi pokrića, niti opseg pokrića. Iznimno, i to samo u turističkoj djelatnosti, javlja se i zakonska obveza osiguranja jamčevine paket aranžmana, što znači da će se putniku nadoknaditi financijska šteta zbog platne nemogućnosti ili stečaja agencije.

Je li, u cjelini i u segmentima, stupanj osiguranja imovine u domaćim tvrtkama zadovoljavajući?

To ovisi većinom o vrsti grane gospodarstva i veličini tvrtke. Veće tvrtke više-manje imaju razvijenu svijest o rizicima i štetama koji im se mogu dogoditi, jer su posrijedi značajne vrijednosti njihove poslovne imovine. I njima je u cilju da moguću buduću štetu, tj. neizvjesni financijski izdatak pretvore u fiksni trošak, odnosno premiju osiguranja. Na taj način zapravo su zaštitili svoje poslovanje i tvrtku od mogućih neizvjesnih financijskih troškova koji im mogu znatno opteretiti poslovanje tvrtke, a koje ne mogu točno ugraditi u poslovna planiranja, kao što mogu premije osiguranja kao fiksni trošak. Kod manjih tvrtki, posebno u dijelu trgovine, vrlo malo ih ima neko imovinsko osiguranje za svoju tvrtku. Više-manje riskiraju da će, ako se nešto i dogodi, štetu sami platiti.

Koji segment osiguranja onda dominira u tvrtkama?

Općenito, tvrtke ne ugovaraju sve police osiguranja koje su im na raspolaganju za pokriće rizika kojima su izloženi, nego ovisno o financijskim mogućnostima i interesima ugovaraju pojedine police. Tako su i dalje najzastupljenija osiguranja od rizika požara i ostalih elementarnih nepogoda, kao i osiguranja od rizika provalne krađe i razbojništva, loma stakla i loma stroja, koja su često i upakirana u paket osiguranja imovinskih rizika (all risk police) U posljednjih nekoliko godina primijećen je i porast broja polica osiguranja javne izvanugovorne odgovornosti tvrtki, što im pruža financijsku sigurnost za štete koje nastanu trećim osobama tijekom obavljanja poslovne djelatnosti ili iz vlasništva poslovne zgrade, radnog stroja ili zbog štete koju pričine njihovi djelatnici za koje su zakonski odgovorni kao poslodavci. Na porast tih osiguranja utjecali su i zahtjevi stranih partnera i kooperanata koji ne žele ući u posao bez da im se predoče police takvih osiguranja, i to s iznosima daleko većim od prosjeka. Osiguranja od financijskih gubitaka zbog prekida rada izazvanog požarom ili lomom stroja ugovaraju se znatno manje, jer su vezana prije svega za industrijske rizike i proizvodnju, koje u RH ima sve manje i manje. Riječ je o osiguranju koje osiguraniku pokriva sve fiksne troškove prekida rada: najamnina poslovnog prostora, plaće zaposlenika, anuiteti kredita, pa čak i izgubljena dobit iz poslovanja.

Kad bi uspoređivali stupanj osiguranja imovine u domaćim tvrtkama s onim koji postoji u širem okruženju, kako bi ta usporedba završila?

Ako se uspoređujemo s nekim zapadnim zemljama s kojima se volimo uspoređivati, ta bi usporedba definitivno išla na našu štetu. U Zapadnoj Europi razina osigurateljne zaštite kroz različite police osiguranja mnogo je veća i šira. U pravilu imaju puno uređenije zakonodavstvo. Iako ni u njima ne postoji zakonska obveza osiguranja imovine, vlasnici se boje posljedica koje bi šteta donijela njihovu poslovanju. Zato i ne čudi kad strane tvrtke dolaze kod nas tražiti osiguranje odgovornosti s iznosima i do nekoliko milijuna eura, dok je za hrvatske tvrtke prosjek iznosa osiguranja koje u policama ugovaraju oko 200 tisuća kuna. Naprosto, kod nas još nije dovoljno razvijena svijest da ljudi traže odštetu od tvrtke ako im ona prouzroči neku štetu. Vani je normalno da će onaj tko se posklizne u trgovačkom centru tražiti od vlasnika odštetu, dok kod nas većina ljudi ne zna u kojem slučaju ima pravo tražiti odštetu i koja im prava zakonski pripadaju.

Koje vrste osiguranja tvrtkama nude osiguravajuća društva koja posluju u Hrvatskoj?

Osiguravajuća društva nude niz polica osiguranja, prije svega one kojima se osigurava imovina tvrtke (poslovni i proizvodni prostori, oprema, strojevi, potrošni materijal ili inventar, zatim zalihe sirovine, poluproizvoda i gotovih proizvoda), zatim police kojima se osiguravaju djelatnici tvrtke od posljedica nesretnog slučaja, gdje se može ugovoriti i pokriće troškova liječenja, isplate dnevne naknade za privremenu nesposobnost za rad i /ili boravak u bolnici kao i pokrića za isplatu naknade štete zbog određenih bolesti. U dijelu osiguranja odgovornosti, uz javnu izvanugovornu odgovornost za štete prema trećima, tvrtke mogu ugovoriti i osiguranja odgovornosti članova uprave, nadzornog odbora ili prokurista društva, kao i policu osiguranja za ugovornu (profesionalnu) odgovornost, ovisno o djelatnosti kojom se tvrtka bavi.

A gdje su u tom spektru ponude životna i zdravstvena osiguranja djelatnika?

Tvrtke u pravilu rjeđe ugovaraju životna osiguranja za svoje zaposlenike jer je riječ o osiguranju sa štednom komponentom. Mnogo češće se ugovara osiguranje od posljedica nesretnog slučaja. Kad je riječ o zdravstvenom osiguranju, to se najčešće svodi na preventivu, odnosno na sistematske preglede, zbog poreznog tretmana u poslovanju tvrtke. Dok se police dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja koriste neovisno o nastanku nekog štetnog događaja, tj. nesretnog slučaja, polica osiguranja djelatnika od posljedica nesretnog slučaja za isplatu iznosa osiguranja mora imati neki iznenadni događaj koji će aktivirati policu, tj. pokrića koja su ugovorena.

Imaju li veće tvrtke službe koje se brinu o osiguranju imovine i djelatnika tvrtke?

U većim tvrtkama, kao što su INA, Agrokor, Hrvatske telekomunikacije, Tehnika, Zagrebački holding, postoje službe ili osobe koje se bave stručnije poslovima osiguranja. Te su službe ili osobe uključene kako u ugovaranje pokrića po policama osiguranja, tako i u proces nakon nastanka štetnog događaja, dakle prijave nastale štete, ispunjavanja potrebnih obrazaca i prikupljanja ostale potrebne dokumentacije za utvrđivanje opsega i visine osigurnine, tj. naknade štete.
U tvrtkama koje nemaju zaduženu osobu za osiguranje, pa se osiguranje radi unutar službe financija ili računovodstva, može doći do nesporazuma prilikom ugovaranja polica jer je osiguranje specifična branša sa stalnim izmjenama, pa se može dogoditi da tvrtka nije ugovorila pokriće koje joj najviše treba ili koje misli da je ugovorila. Vrlo je važno da je osoba koja radi u osiguravajućem društvu pravilno educirana o zakonskim propisima i uvjetima osiguranja proizvoda koji nudi te vrlo transparentno objasni pokriće koje se ugovara, a posebno da objasni isključenja iz pokrića, odredbe o gubitku prava iz osiguranja ili visinu ugovorene franšize (iznosa u šteti koji osiguranik sam plaća).

U kojoj mjeri osiguranje imovine i zaposlenika u tvrtkama sudjeluje u ukupnoj premiji osigurateljne industrije?

U Eurohercu veći dio ukupne premije u imovinskim rizicima zauzima gospodarski sektor, tj. premija koju ugovaraju tvrtke, a koja u ukupnoj premiji sudjeluje s oko 80 posto. Ostali dio portfelja imovinskih osiguranja dijele fizičke osobe i obrtnici. Udio se ne promatra kroz ugovoreni broj polica, nego kroz zaračunatu premiju osiguranja kako bi se dobila prava slika. Naravno da tvrtke raspolažu s većim financijskim resursima, da su im premije veće i da definitivno više osiguravaju imovinu nego što to čine pojedinci. Kad je riječ o industriji u cjelini, mislim da taj omjer iznosi 60 prema 40 posto u korist tvrtki. Međutim, u toj procjeni ima i mnogo nepoznanica, koje mogu stvoriti lažnu sliku. Primjerice, većina plovila kod nas se zbog poreznog tretmana i trošarina vode kao obrtno sredstvo u poslovnim knjigama tvrtke, iako možda služe samo za osobne svrhe vlasnika tvrtke.

S kolikim udjelom u osiguranju tvrtki sudjeluju motorna vozila?

Na tržištu neživotnih osiguranja, ako promatramo osiguranja vozila, i to kasko osiguranje i obvezno osiguranje autoodgovornosti, premija tih dviju skupina čini oko 55 posto ukupne premije neživotnih osiguranja u Hrvatskoj. Teško je na tržištu reći koliko je od toga premija tvrtki, a koliko fizičkih osoba i obrtnika. U Eurohercu udio premije koje tvrtke ugovore za te dvije skupine osiguranja iznosi oko 30 posto. Kod kasko osiguranja motornih vozila taj postotak je veći, pa oko 65 posto premije kasko osiguranja ugovore tvrtke u portfelju Euroherca. U Europi je situacija drukčija. Kod njih te skupine osiguranja (tzv. motor market insurance) zauzimaju oko 30 posto ukupnih premija na neživotnom osiguranju u, primjerice, Austriji ili Francuskoj, a u Mađarskoj i Italiji taj je iznos oko 55 posto, što je gotovo identično našim podacima. U zapadnim državama je više razvijeno tržište osobnih osiguranja, osiguranja od nezgode i osiguranja života. U Velikoj Britaniji poznata je uzrečica da čovjek vrijedi onoliko koliko mu polica životnog osiguranja viri iz džepa.

Na što osiguratelji moraju obratiti pozornost prilikom ugovaranja osiguranja za veliku proizvođačku tvrtku?

Uvijek je bitno uzeti u obzir kojom djelatnosti se tvrtka bavi kako bi se mogli prepoznati pravi rizici koje treba ugovoriti. Valja obratiti pozornost i na koju vrijednost se sklapa osiguranje - na sadašnju vrijednost (stvarna vrijednost), novu vrijednost ili na sporazumno utvrđenu vrijednost (taksirana). To je vrijednost koja se ugovara tamo gdje je vrlo teško odrediti realnu vrijednost ili neke stvari koje su rariteti, pogotovo umjetničke slike ili skulpture. Kod osiguranja zaliha gotovih proizvoda ili sirovine, treba jasno odrediti po kojoj cijeni će se nadoknaditi šteta, tj. plaća li se nabavna, tržišna ili proizvodna cijena. Naime, nepravilnom procjenom iznosa osiguranja u nekim policama može doći do primjene načela proporcije, tj. podosiguranja, što će za rezultat imati isplatu manje štete od stvarno nastale. Valja paziti i na to je li ugovoreno i sudjelovanje osiguranika u nastaloj šteti, tzv. franšiza, koja je u većini slučajeva ugovorena kao odbitna franšiza, pa se taj ugovoreni dio uvijek umanjuje od iznosa nastale štete, te osiguravajuće društvo isplaćuje ostatak. No, uz samo pokriće materijalne štete na imovini koja se osigurava, potrebno je paziti i na troškove koji nastaju zbog štete i kako se oni nadoknađuju po polici. Ti troškovi mogu biti veliki, pa je potrebno ugovoriti da i oni policom budu u cijelosti pokriveni.

Risk menadžeri procjenjuju izloženost riziku nekog objekta. Kako se to radi? Koliko je to složen proces?

Izloženost riziku složen je proces za koji ne postoje pisana pravila. Načelno postoje dva pristupa u procjeni rizika. Prvi od njih je konzervativni, koji se radi kao najgori mogući scenarij požara, odnosno eksplozije, pod pretpostavkama da nijedan protupožarni sustav ne radi, da se vatrogasna jedinica nije efektivno borila protiv požara, te da je šteta ograničena samo adekvatnim fizičkim razdvajanjem zgrada kao požarnih cjelina. I onda se na temelju toga određuje najveća moguća šteta koja bi mogla nastati. Drugi pristup procjeni rizika je liberalniji i uzima u obzir ugrađene mjere zaštite te pretpostavlja da će funkcionirati (da će sprinkler instalacija raditi, da će protupožarna vrata biti zatvorena, da će vatrogasna jedinica stići bez većeg kašnjenja po pozivu), pri čemu nije jedino fizička razdvojenost zgrade bitna u ocjeni moguće štete.
Tu su onda i manje vrijednosti scenarija štete. Pri procjeni najveće očekivane štete, uzimaju se u obzir konstrukcija krova, zidova i katova, standardi upravljanja i održavanja, udaljenost između zgrada, s razmatranjem dizajna i materijala gradnje, udaljenost do bilo kakvih zaliha, kao što su drvo, roba, cisterne ili spremnik tekućeg plina ili goriva, bilo kakve posebne geografske ili meteorološke specifičnosti, npr. jaki vjetrovi ili velike hladnoće, koji bi mogli imati materijalne učinke na širenje vatre. Kad se sve prethodno navedeno uzme u obzir, risk menadžeri izračunavaju vrijednost PML-a, koji se iskazuje kao postotak od ukupnog iznosa osiguranja ili u apsolutnom iznosu, koji je u većini slučajeva manji od ukupnog iznosa osiguranja, iako u nekim slučajevima može biti i jednak iznosu osiguranja, pri čemu se govori o totalnoj šteti, bez ikakva ostatka.

Koji je od spomenuta dva pristupa uobičajen u Eurohercu?

Kod većih rizika, gdje su posrijedi veći iznosi osiguranja, posebno kod industrijske proizvodnje, idemo na konzervativniji pristup. Kod komercijalnih rizika, kao što su trgovački centri, manje tvrtke i trgovine, u pravilu se primjenjuje liberalniji pristup jer su u pravilu i rizici manji.

Kod velikih rizika osiguratelji u pravilu uključuju i reosiguranje u posao. Nameće li i to kakve obveze?

Itekako. Uzmimo kao primjer reosiguranje za ovu zgradu Euroherca (Vukovarska 282) u kojoj se sada nalazimo, koja ima 12 katova i sa stanovišta reosiguratelja vrlo je rizičan objekt za osiguranje. Naš reosiguratelj Swiss Re postavio je scenarij moguće štete u kojem bi u slučaju požara u zgradi, minimalno pola zgrade bilo oštećeno, iako se ne radi o industrijskoj branši ili proizvodnji. U ovom slučaju djelatnost nije bila toliko bitna za određivanje rizičnosti nego sama visina objekta, tj. broj katova.

U kojem segmentu osiguranja u tvrtkama bilježite najveće štete?

U proizvodnoj opremi, a posebno na lomu stroja. To su štete koje stroj pretrpi u samom pogonu. Najveće štete koje smo imali na policama osiguranja loma stroja bile su one u tiskarskoj djelatnosti. Tiskarski strojevi vrlo su skupi i složeni, pa se kod nekih šteta treba direktno uništeni dio nabavljati ili reparirati u tvornici, koja može biti i izvan Europe. Također, kod visokosofisticirane opreme, uz troškove popravka, tj. cijene rada i cijene utrošenog materijala, pojavljuju se dodatni troškovi različitih stručnjaka i specijalista, kao i troškovi zračnog prijevoza, prekovremenog ili noćnog rada, što u konačnici rezultira vrlo visokim iznosom koji treba nadoknaditi. Ali to i jest smisao osiguranje, rizik od nastanka štete prebaciti na osiguravajuće društvo.

Očito, stanje osiguranja imovine u tvrtkama u Hrvatskoj daleko je ispod standarda u zapadnim zemljama. Može li se tu što učiniti i tko bi trebali biti akteri tih promjena?

Prije svega, institucije vezane uz gospodarstvo trebaju naglasiti važnost osiguranja u poslovanju i zaštiti poslovanja tvrtke. Sindikati su često inicijatori ugovorenih polica osiguranja za djelatnike, pa se u kolektivne ugovore o radu stavljaju odredbe o visini iznosa osiguranja i osiguranim rizicima koje poslodavac treba ugovoriti. Zakonska rješenja obveznih osiguranja imovine tu nisu primjerena u smislu kogentnih zakonskih odredbi, osim u dijelu osiguranja od odgovornosti gdje zakonodavac nastoji zaštititi treću osobu. Čelni ljudi u svojim tvrtkama moraju na osiguranje početi gledati kao svojevrsnu investiciju, a ne kao nepotreban trošak, jer ih polica osiguranja štiti i ne ugrožava im poslovanje ako dođe do nastanka štete. Zvonko Gajski