«
Povratak na sadržaj
Broj 9 | Godina 2009
Osiguratelji i dalje na margini
Najnovijim remek djelom osiguratelji su dobili još jedan smušeni i nepregledni propis, pa će umjesto jednog, na stolu morati imati tri broja Narodnih novina i gubiti vrijeme tražeći koja odredba Zakona o osiguranju vrijedi, a koja ne
[ Zvonko Gajski ]
Krajem prošle godine na Danima hrvatskog osiguranja predstavnik Ministarstva financija najavio je izmjene u Zakonu o osiguranju kao dio napora vlasti da se i zakonskim rješenjima osigura transparentnije poslovanje i ubrza razvoj osigurateljne industrije. Najavljeno je i povjerenstvo u kojem će osim predstavnika Ministarstva financija i Hanfe biti i predstavnici osiguravajućih društava kako bi se u donošenju novog teksta Zakona raspravljalo, a što drugo, nego i o prigovorima koje je na stari tekst Zakona imala struka koja treba poslovati po odredbama tog Zakona. Istina iz onoga što je tada rečeno osigurateljima baš i nije bilo jasno najavljuje li to zakonodavac samo pročišćeni tekst Zakona i njegovo usklađivanje s EU zakonodavstvom ili pak njegove izmjene pa i donošenje posve novog Zakona. S obzirom da su u cijeli posao kroz spomenuto povjerenstvo uključeni i osiguratelji, mnogi su bili skloni tvrdnji kako će stari Zakon doživjeti dosta promjena jer osiguravajuća društva već godinama upozoravaju na to da im neka zakonska rješenja u znatnoj mjeri otežavaju poslovanje i koče brži razvoj djelatnosti.
No, bilo kako bilo, u srpnju ove godine stupile su na snagu izmjene u Zakonu o osiguranju. O tome što su osiguratelji tim izmjenama i dopunama dobili ili možda i opet izgubili razgovaramo s dr. sc. Marijanom Ćurkovićem, potpredsjednikom Koncerna Agram i predsjednikom Uprave Hrvatskog ureda za osiguranje.
Gospodine Ćurković, izmjene i dopune Zakona o osiguranju su stupile na snagu. Osiguratelji su očekivali mnogo. Što su dobili?
Točno. Zakon o izmjenama i dopunama zakona o osiguranju objavljen je u Narodnim novinama br. 82/09 od 13. srpnja 2009. godine. Tim Zakonom izmijenjen je Zakon o osiguranju iz 2005. godine i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju iz 2008. godine. Najnoviji Zakon o izmjenama i dopunama prethodnih zakona ima 147 članaka, što znači da je promijenjena gotovo polovica članaka (od ukupno 306 koliko ih ima izvorni Zakon o osiguranju). Osiguratelji još od donošenja Zakona 2005. godine očekuju pravi odgovor na svoja pitanja i primjedbe koje su u više navrata davali službeno (Udruženje osiguratelja pri HGK-i, Udruženje posrednika i zastupnika u osiguranju pri HGK …) i neslužbeno (HUO, HAD…). Nažalost, zakonodavac je kod donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju prošle godine donio izmjene i dopune po tzv. žurnom postupku, bez konzultacija sa strukom. Posljedica toga je neuvažavanje primjedbi osigurateljne industrije. Isto je učinjeno i s ovim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju. Najnovijim remek djelom osiguratelji su dobili još jedan smušeni i nepregledni propis, pa će umjesto jednoga morati imati na stolu tri broja Narodnih novina i gubiti vrijeme tražeći koja odredba Zakona o osiguranju vrijedi, a koja ne.
U donošenju izmjena i dopuna trebali su, barem prema najavama, sudjelovati i predstavnici struke. Jesu li i ako jesu kako to da su stvari završile onako kako su osiguratelji najmanje željeli?
Sudjelovanje osiguratelja bilo je svečano obećano na Danima hrvatskog osiguranja ujesen 2008. godine. Koliko znam bilo je čak formirano nekakvo povjerenstvo s mnogo članova, koje – po običaju – nije moglo ništa učiniti. Nacrt izmjena i dopuna bio je dostavljen HUO-u i HAD-u, ali s tako kratkim rokom za primjedbe da se doista nije mogla organizirati stručna rasprava o prijedlogu izmjena i dopuna, a pogotovo nije bilo moguće analizirati kakve sve posljedice izmjene i dopune mogu imati na djelatnost osiguranja što se inače kod ozbiljnih zakonodavaca uvijek radi. Dakle, možemo reći da prave stručne rasprave nije bilo i da je u ovim uvjetima nije moglo ni biti.
Prave stručne rasprave o izmjenama Zakona o osiguranju, iako je ona obećana, nije bilo niti je u ovim uvjetima to bilo moguće
Osiguratelji su na stari tekst Zakona imali ozbiljne primjedbe koje ni ovim izmjenama i dopunama nisu uvažene. O kojim je primjedbama riječ?
Primjedbi je bilo puno. Posebno u materiji koja regulira ulaganja sredstava za pokriće tehničkih pričuva i matematičke pričuve osiguranja života, uloge tzv. ovlaštenih aktuara, sustav dobivanja licenci za članove uprava, outsourcinga nekih poslova osiguravajućih društava, odgoja i obrazovanja kadrova u osiguranju i dobivanja licenci za bavljenje poslom osiguranja, položaja i uvjeta posrednika i zastupnika u osiguranju kao samostalnih profesionalaca bez kojih industrija osiguranja ne može. Nadalje, bilo je i primjedbi o položaju banaka i sličnih financijskih institucija na području prodaje osigurateljnih proizvoda, o ulozi stanica za tehnički pregled kao mjestima distribucije obveznih osiguranja u prometu, o načinima informiranja i savjetovanja potencijalnih ugovaratelja osiguranja, o načinima promidžbe…
Navedene i sve druge primjedbe, odnosno prijedlozi imale su u vidu i činjenicu da su odredbe Zakona o obveznim odnosima, koje reguliraju ugovor o osiguranju, velikim dijelom nesuvremene i neadekvatne modernim potrebama, ali da ih, zbog tzv. strukturalno-sustavne važnosti ZOO-a za ukupan pravni poredak društva, nije lako mijenjati. Uostalom, tako je i u mnogim zemljama EU. Zašto to ističem? Zbog toga što su se izmjene Zakona o osiguranju mogle iskoristiti za uvođenje novina potrebnih suvremenom osiguranju kao što je to učinjeno u Italiji, Španjolskoj, Francuskoj i još nekim drugim zemljama. Zakon o osiguranju mogao je, dakle, poslužiti kao instrument moderniziranja i osuvremenjivanja ugovornog prava osiguranja.
Jedan od argumenata za promjene u Zakonu bio je i njegovo usklađivanje s europskim normama. Je li bar to učinjeno ili ako nije što nije i hoće li to zahtijevati novo prekrajanje zakonskih odredbi?
To i je jedino što je zakonodavac učinio, jer su izmjene i dopune dosada stalno bile rađene po primjedbama i zahtjevima eurobirokrata, te se može reći da je naše organizacijsko-statusno pravo gotovo potpuno usklađeno s onim europskim. Međutim, problem nije u tome. Mi se moramo uskladiti s europskim pravom. Uz to EU direktive ne rješavaju sve i ostavljaju puno prostora državama članicama da svoju situaciju sagledaju i donesu rješenja koja odgovaraju toj situaciji. Najbolji primjer za to jesu odredbe EU direktive o posredovanju i zastupanju u osiguranju.
Očito i ovaj je puta zakonodavac zaobišao struku i njezino mišljenje o propisima po kojima treba raditi. Ništa novo, reklo bi se, ali ostaje pitanje zašto je to tako? Na jednom osigurateljnom skupu uoči ljeta u Zagrebu predsjednik Uprave jednog od vodećih osiguravajućih društava u Hrvatskoj kao problem broj jedan istaknuo je nizak rejting osigurateljne industrije u zakonodavnoj i državnoj vlasti o čemu svjedoči i ishod ovih promjena u Zakonu o osiguranju. Slažete li se s tom ocjenom i kako to promijeniti?
Svakako se slažem s ovom ocjenom. Osigurateljna industrija, ako se uopće može zvati industrijom, u Hrvatskoj ne igra značajnu ulogu u usporedbi s moćnom bankarskom industrijom. Osiguranje je za državu marginalna financijska djelatnost s kojom se, zahvaljujući niskom stupnju akumulacije kapitala i relativnoj nerazvijenosti što će postojeća kriza još više produbiti, može raditi što se želi. Ne postoji osigurateljni lobi, kao što postoji u EU zemljama gdje je on čak jači od onog bankarskog. Kod nas osiguranje, za razliku od banaka, nema čime ucijeniti državu. Maksimalna razina odnosa dužnosnika naših osiguravajućih društava jest Hanfa, a ona je, zna se, državno tijelo, a to znači: nadzor, kontrola, sankcije…, a nipošto promotor i zaštitnik interesa osiguranja. To se najjasnije pokazuje upravo kroz donošenje propisa koji bitno utječu na poziciju djelatnosti osiguranja, kao što je to primjerice Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju i uvođenje, od oka i prema želji nekog ministra, ničim opravdanog poreza koji će sigurno dovesti u pitanje uspješno poslovanje većine osiguratelja.
Kako to promijeniti? Ima samo jedna mogućnost: rast premije osiguranja, mijenjanje pozicije u strukturi financijskog sektora, odlučnije i argumentiranije isticanje opravdanih zahtjeva struke, animiranje javnog mnijenja.
Krajem prošle godine na Danima hrvatskog osiguranja predstavnik Ministarstva financija najavio je izmjene u Zakonu o osiguranju kao dio napora vlasti da se i zakonskim rješenjima osigura transparentnije poslovanje i ubrza razvoj osigurateljne industrije. Najavljeno je i povjerenstvo u kojem će osim predstavnika Ministarstva financija i Hanfe biti i predstavnici osiguravajućih društava kako bi se u donošenju novog teksta Zakona raspravljalo, a što drugo, nego i o prigovorima koje je na stari tekst Zakona imala struka koja treba poslovati po odredbama tog Zakona. Istina iz onoga što je tada rečeno osigurateljima baš i nije bilo jasno najavljuje li to zakonodavac samo pročišćeni tekst Zakona i njegovo usklađivanje s EU zakonodavstvom ili pak njegove izmjene pa i donošenje posve novog Zakona. S obzirom da su u cijeli posao kroz spomenuto povjerenstvo uključeni i osiguratelji, mnogi su bili skloni tvrdnji kako će stari Zakon doživjeti dosta promjena jer osiguravajuća društva već godinama upozoravaju na to da im neka zakonska rješenja u znatnoj mjeri otežavaju poslovanje i koče brži razvoj djelatnosti.
No, bilo kako bilo, u srpnju ove godine stupile su na snagu izmjene u Zakonu o osiguranju. O tome što su osiguratelji tim izmjenama i dopunama dobili ili možda i opet izgubili razgovaramo s dr. sc. Marijanom Ćurkovićem, potpredsjednikom Koncerna Agram i predsjednikom Uprave Hrvatskog ureda za osiguranje.
Gospodine Ćurković, izmjene i dopune Zakona o osiguranju su stupile na snagu. Osiguratelji su očekivali mnogo. Što su dobili?
Točno. Zakon o izmjenama i dopunama zakona o osiguranju objavljen je u Narodnim novinama br. 82/09 od 13. srpnja 2009. godine. Tim Zakonom izmijenjen je Zakon o osiguranju iz 2005. godine i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju iz 2008. godine. Najnoviji Zakon o izmjenama i dopunama prethodnih zakona ima 147 članaka, što znači da je promijenjena gotovo polovica članaka (od ukupno 306 koliko ih ima izvorni Zakon o osiguranju). Osiguratelji još od donošenja Zakona 2005. godine očekuju pravi odgovor na svoja pitanja i primjedbe koje su u više navrata davali službeno (Udruženje osiguratelja pri HGK-i, Udruženje posrednika i zastupnika u osiguranju pri HGK …) i neslužbeno (HUO, HAD…). Nažalost, zakonodavac je kod donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju prošle godine donio izmjene i dopune po tzv. žurnom postupku, bez konzultacija sa strukom. Posljedica toga je neuvažavanje primjedbi osigurateljne industrije. Isto je učinjeno i s ovim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju. Najnovijim remek djelom osiguratelji su dobili još jedan smušeni i nepregledni propis, pa će umjesto jednoga morati imati na stolu tri broja Narodnih novina i gubiti vrijeme tražeći koja odredba Zakona o osiguranju vrijedi, a koja ne.
U donošenju izmjena i dopuna trebali su, barem prema najavama, sudjelovati i predstavnici struke. Jesu li i ako jesu kako to da su stvari završile onako kako su osiguratelji najmanje željeli?
Sudjelovanje osiguratelja bilo je svečano obećano na Danima hrvatskog osiguranja ujesen 2008. godine. Koliko znam bilo je čak formirano nekakvo povjerenstvo s mnogo članova, koje – po običaju – nije moglo ništa učiniti. Nacrt izmjena i dopuna bio je dostavljen HUO-u i HAD-u, ali s tako kratkim rokom za primjedbe da se doista nije mogla organizirati stručna rasprava o prijedlogu izmjena i dopuna, a pogotovo nije bilo moguće analizirati kakve sve posljedice izmjene i dopune mogu imati na djelatnost osiguranja što se inače kod ozbiljnih zakonodavaca uvijek radi. Dakle, možemo reći da prave stručne rasprave nije bilo i da je u ovim uvjetima nije moglo ni biti.
Prave stručne rasprave o izmjenama Zakona o osiguranju, iako je ona obećana, nije bilo niti je u ovim uvjetima to bilo moguće
Osiguratelji su na stari tekst Zakona imali ozbiljne primjedbe koje ni ovim izmjenama i dopunama nisu uvažene. O kojim je primjedbama riječ?
Primjedbi je bilo puno. Posebno u materiji koja regulira ulaganja sredstava za pokriće tehničkih pričuva i matematičke pričuve osiguranja života, uloge tzv. ovlaštenih aktuara, sustav dobivanja licenci za članove uprava, outsourcinga nekih poslova osiguravajućih društava, odgoja i obrazovanja kadrova u osiguranju i dobivanja licenci za bavljenje poslom osiguranja, položaja i uvjeta posrednika i zastupnika u osiguranju kao samostalnih profesionalaca bez kojih industrija osiguranja ne može. Nadalje, bilo je i primjedbi o položaju banaka i sličnih financijskih institucija na području prodaje osigurateljnih proizvoda, o ulozi stanica za tehnički pregled kao mjestima distribucije obveznih osiguranja u prometu, o načinima informiranja i savjetovanja potencijalnih ugovaratelja osiguranja, o načinima promidžbe…
Navedene i sve druge primjedbe, odnosno prijedlozi imale su u vidu i činjenicu da su odredbe Zakona o obveznim odnosima, koje reguliraju ugovor o osiguranju, velikim dijelom nesuvremene i neadekvatne modernim potrebama, ali da ih, zbog tzv. strukturalno-sustavne važnosti ZOO-a za ukupan pravni poredak društva, nije lako mijenjati. Uostalom, tako je i u mnogim zemljama EU. Zašto to ističem? Zbog toga što su se izmjene Zakona o osiguranju mogle iskoristiti za uvođenje novina potrebnih suvremenom osiguranju kao što je to učinjeno u Italiji, Španjolskoj, Francuskoj i još nekim drugim zemljama. Zakon o osiguranju mogao je, dakle, poslužiti kao instrument moderniziranja i osuvremenjivanja ugovornog prava osiguranja.
Jedan od argumenata za promjene u Zakonu bio je i njegovo usklađivanje s europskim normama. Je li bar to učinjeno ili ako nije što nije i hoće li to zahtijevati novo prekrajanje zakonskih odredbi?
To i je jedino što je zakonodavac učinio, jer su izmjene i dopune dosada stalno bile rađene po primjedbama i zahtjevima eurobirokrata, te se može reći da je naše organizacijsko-statusno pravo gotovo potpuno usklađeno s onim europskim. Međutim, problem nije u tome. Mi se moramo uskladiti s europskim pravom. Uz to EU direktive ne rješavaju sve i ostavljaju puno prostora državama članicama da svoju situaciju sagledaju i donesu rješenja koja odgovaraju toj situaciji. Najbolji primjer za to jesu odredbe EU direktive o posredovanju i zastupanju u osiguranju.
Očito i ovaj je puta zakonodavac zaobišao struku i njezino mišljenje o propisima po kojima treba raditi. Ništa novo, reklo bi se, ali ostaje pitanje zašto je to tako? Na jednom osigurateljnom skupu uoči ljeta u Zagrebu predsjednik Uprave jednog od vodećih osiguravajućih društava u Hrvatskoj kao problem broj jedan istaknuo je nizak rejting osigurateljne industrije u zakonodavnoj i državnoj vlasti o čemu svjedoči i ishod ovih promjena u Zakonu o osiguranju. Slažete li se s tom ocjenom i kako to promijeniti?
Svakako se slažem s ovom ocjenom. Osigurateljna industrija, ako se uopće može zvati industrijom, u Hrvatskoj ne igra značajnu ulogu u usporedbi s moćnom bankarskom industrijom. Osiguranje je za državu marginalna financijska djelatnost s kojom se, zahvaljujući niskom stupnju akumulacije kapitala i relativnoj nerazvijenosti što će postojeća kriza još više produbiti, može raditi što se želi. Ne postoji osigurateljni lobi, kao što postoji u EU zemljama gdje je on čak jači od onog bankarskog. Kod nas osiguranje, za razliku od banaka, nema čime ucijeniti državu. Maksimalna razina odnosa dužnosnika naših osiguravajućih društava jest Hanfa, a ona je, zna se, državno tijelo, a to znači: nadzor, kontrola, sankcije…, a nipošto promotor i zaštitnik interesa osiguranja. To se najjasnije pokazuje upravo kroz donošenje propisa koji bitno utječu na poziciju djelatnosti osiguranja, kao što je to primjerice Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju i uvođenje, od oka i prema želji nekog ministra, ničim opravdanog poreza koji će sigurno dovesti u pitanje uspješno poslovanje većine osiguratelja.
Kako to promijeniti? Ima samo jedna mogućnost: rast premije osiguranja, mijenjanje pozicije u strukturi financijskog sektora, odlučnije i argumentiranije isticanje opravdanih zahtjeva struke, animiranje javnog mnijenja.
.jpg){kind=logo}
.jpg)
