«
Povratak na sadržaj
Broj 5 | Godina 2009
Pitanje ustavnosti pojedinih odredbi Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju
Kršenje ustavom zajamčenih prava
Ustavom zajamčena jednakost svih pred zakonom osporenim se odredbama dovodi u pitanje
Početak godine (1. siječanj 2009.) obilježen je iznimno bitnim događajem za cjelokupnu osigurateljnu zajednicu koja obavlja poslove obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Na snagu je stupio Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 150/08), a prestao je važiti Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 85/06, 105/06, 118/06, 77/07, 111/07 i 35/08).
Novim Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju (u daljnjem tekstu: ZOZO/08) određuje se da je jedan od prihoda obveznog zdravstvenog osiguranja i prihod od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Taj prihod moraju izdvajati osiguravajuća društva i to u visini od 10% naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a prema zakonskoj odredbi, takav iznos predstavlja naknadu prouzročene štete HZZO-u koju su prouzročili vlasnici, odnosno korisnici osiguranoga motornog vozila (čl. 53.). Predmetnim zakonom također je određeno da se taj prihod obračunava i izdvaja na ugovore o osiguranju od automobilske odgovornosti sklopljene od dana stupanja na snagu ZOZO/08 tj. od 1. siječnja 2009. (čl. 138.).
U odnosu na prethodno važeći Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju (u daljnjem tekstu: ZOZO/06), u ZOZO/08 ispuštena je odredba koja je određivala da je HZZO obvezan zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 119. tog zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu.
Radi se o potpuno neprimjerenoj obvezi nametnutoj društvima za osiguranje, a same zakonske odredbe su proturječne s odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, Zakona o obveznim odnosima, pa čak i s drugim odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju.
Funkcionalna premija namijenjena je pokriću obveza iz ugovora o osiguranju, odnosno, namijenjena je za isplatu iznosa naknade štete svim oštećenim fizičkim i pravnim osobama
Osnovni problem tih zakonskih odredbi je što ne ostvaruju svoj prvotni i jedini legitimni cilj, a to je naknada stvarne štete HZZO-u koji prouzroče vozači koji imaju osiguranu automobilsku odgovornost. Naime, općepoznata je činjenica da su društva za osiguranje plaćala naknadu štete HZZO-u za troškove liječenja i druge troškove po ispostavljenim fakturama HZZO-a te da u tome ne nalaze ništa sporno. Takvi iznosi naknade stvarne štete kretali su se od 42 do 67 milijuna godišnje, za posljednje tri godine. Primjenom novih zakonskih odredbi dolazimo u situaciju da bi društva za osiguranje morala plaćati iznos od cca 250 do 270 milijuna kuna godišnje. Taj novi iznos nema nikakvih dodirnih točaka s iznosima stvarne štete koju pričine osiguranici za koje osiguratelj odgovara u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama preuzetim ugovorom o osiguranju (čl. 27. ZOOP-a). Nažalost, radi se o preko 200 milijuna kuna novostvorene obveze za koju društva za osiguranje smatraju da se radi o nametu uvedenom za financiranje zdravstvenog sustava. Negativni učinci koje sporne odredbe Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju imaju na društva za osiguranje su iznimno veliki te ugrožavaju vrlo osjetljivi sustav obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti koji se i bez ovakvih odredbi nalazi u iznimno delikatnom položaju što vrlo često navodi i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga, kao nadzorno tijelo društava za osiguranje. Navedenim odredbama je de facto provedeno smanjenje premije, a o (ne)dostatnosti premije i prije ovakvih odredbi jasni stavovi su bili razvidni i iz analiza Hrvatskog aktuarskog društva te analiza i nastupa čelnih ljudi Hanfa-e.
Hrvatska društva za osiguranje su, putem Hrvatskog ureda za osiguranje, podnijela Ustavnom sudu RH prijedlog za pokretanje postupka ocjene suglasnosti pojedinih odredbi Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju s Ustavom RH.
Prijedlog za pokretanje postupka ocjene suglasnosti zakona s Ustavom RH jedan je3 od pravnih instituta predviđen Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu RH (NN 49/02 – pročišćeni tekst) koji može podnijeti bilo koja pravna ili fizička osoba, pa čak i sam Ustavni sud RH.
Ustavni će sud započeti postupak najkasnije u roku od godine dana od podnošenja prijedloga.O prijedlogu kojim se traži da Ustavni sud pokrene postupak za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, Ustavni sud na sjednici odlučuje rješenjem hoće li prihvatiti prijedlog i pokrenuti postupak. O pokretanju postupka, odnosno neprihvaćanju prijedloga za pokretanje postupka, Ustavni sud će obavijestiti sudionike postupka. Kada Ustavni sud pokrene postupak radi ocjene suglasnosti zakona s Ustavom, rješenje o pokretanju postupka objavit će se i u Narodnim novinama.
Postupak za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom i drugih propisa s Ustavom i zakonom smatra se pokrenutim na dan primitka zahtjeva u Ustavnom sudu, odnosno na dan predaje zahtjeva pošti preporučeno. Postupak za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom i drugih propisa s Ustavom i zakonom u povodu prijedloga smatra se pokrenutim na dan donošenja rješenja o pokretanju postupka.
Ustavni sud će ukinuti zakon ili pojedine njegove odredbe ako utvrdi da nije suglasan s Ustavom. Ukinuti zakon, odnosno njihove ukinute odredbe, prestaju važiti danom objave odluke Ustavnog suda u Narodnim novinama, ako Ustavni sud ne odredi drugi rok.
Dakle, zakon, odnosno njegove odredbe mogu se ukidati jedino s djelovanjem ukidanja od dana objave odluke u Narodnim novinama, za razliku od ostalih propisa, koje se u slučaju nesuglasnosti s Ustavom ili zakonom, mogu poništiti.
Hrvatski ured za osiguranje podnio je prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom sljedećih odredbi Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju:
Čl. 53. st. 1. toč. 10. i st. 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju:
"Prihodi obveznoga zdravstvenog osiguranja su: .....
10) prihodi od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti.
Prihod iz stavka 1. točke 10. ovoga Zakona izdvajaju društva za osiguranje u visini od 10% naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Taj iznos predstavlja naknadu prouzročene štete Zavodu u slučajevima iz članka 113. ovoga Zakona koju su prouzročili vlasnici, odnosno korisnici osiguranoga motornog vozila"
Čl.138. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju:
"Prihode iz članka 53. stavka 2. ovoga Zakona društva za osiguranje obračunavaju i izdvajaju na ugovore o osiguranju od automobilske odgovornosti sklopljene od dana stupanja na snagu ovoga Zakona."
Navedenim odredbama određeno je da je jedan od prihoda obveznog zdravstvenog osiguranja prihod od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti te da taj prihod izdvajaju društva za osiguranje u visini od 10% naplaćene funkcionalne premije obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Također je određeno da taj iznos predstavlja naknadu prouzročene štete Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje (u daljnjem tekstu: HZZO) u slučajevima iz čl. 113. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju koju su prouzročili vlasnici, odnosno korisnici osiguranoga motornog vozila.
Čl. 138. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju određeno je da prihode iz čl. 53. društva za osiguranje obračunavaju i izdvajaju na ugovore o osiguranju od automobilske odgovornosti sklopljene od dana stupanja na snagu Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju.
Zakonodavac je taj koji je pri donošenju osporenih odredbi zakona morao voditi računa da su one u suprotnosti sa svim načelima i pravima koja proizlaze iz čl.3. Ustava
Navedene odredbe čl. 53. st. 1. toč. 10. i st. 2., te čl. 138. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju nisu u suglasnosti s odredbama Ustava Republike Hrvatske, posebice s odredbama čl. 3., čl. 14. st. 2., čl. 49. i čl. 51., a time ni s čl. 5. stavkom 1. Ustava RH, koji propisuje da u Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom.
Osporenim odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju prekršeno je više ustavnih prava društava za osiguranje i građana Republike Hrvatske, stoga Hrvatski ured za osiguranje, i u funkciji pravne osobe koja predstavlja hrvatska društva za osiguranje radi zaštite njihovih interesa, podnosi ovaj prijedlog.
Ponajprije je potrebno naglasiti da načelo kojim se jamči naknada štete HZZO-u, u slučaju kada mu se prouzroči šteta od strane vlasnika vozila koji ima osiguranu odgovornost za štete prouzročene trećim osobama (osiguranje od automobilske odgovornosti), nije upitno niti ga društva za osiguranje, odnosno podnositelj prijedloga dovodi u pitanje. Primjera radi, u slučaju da osiguranik, upravljajući motornim vozilom, nanese određene tjelesne ozljede fizičkoj osobi (npr. pješaku) te se liječenje te osobe izvršilo na teret HZZO-a, možemo doista ustvrditi da su HZZO-u nastali određeni troškovi, odnosno šteta na čiju naknadu HZZO ima pravo. U tom slučaju mu društvo za osiguranje, u granicama preuzetim ugovorom o osiguranju i u okviru odgovornosti svog osiguranika, mora nadoknaditi stvarnu štetu.
Temelj za naknadu stvarne štete postojao je i prije stupanja Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i postoji i dalje, s obzirom da je zakonima koji reguliraju područje osiguranja to pravo već ranije ustanovljeno.
Važeći zakon koji to pravo određuje je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, na snazi od 1.1.2006., u daljnjem tekstu: ZOOP) i to u čl 27.Društva za osiguranje koja obavljaju poslove obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, kao članovi HUO-a, su tijekom proteklih godina vršili isplatu, odnosno naknadu stvarne štete HZZO-u, temeljem članka 27. ZOOP-a i faktura za liječenje i ostale troškove, koje je HZZO ispostavljao odgovornim društvima za osiguranje. Društva za osiguranje su tako isplaćivala iznose stvarne štete HZZO-u, koji su se u razdoblju od 2005. do 2008. kretali u iznosima od 42 do 67 milijuna kuna godišnje.
Stupanjem na snagu osporenih odredbi Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, društva za osiguranje stavljena su u iznimno težak položaj u poslovnom i svakom drugom smislu, te su im prekršena brojna, Ustavom Republike Hrvatske zajamčena, gospodarska prava i temeljene slobode.
Naime, upravo tim osporenim odredbama, propisano je da društva za osiguranje moraju plaćati HZZO-u iznos od 10% naplaćene funkcionalne premije osiguranja od automobilske odgovornosti na ime naknade štete koju su prouzročili vlasnici, odnosno korisnici motornih vozila koji imaju osiguranu svoju odgovornost. Primjenom navedenog postotka na naplaćenu funkcionalnu premiju u 2008. dolazimo do iznosa od cca 254 milijuna kuna, koliko bi ta obveza iznosila da se primjenjuje na 2008. godinu.
Ukoliko pretpostavimo da će 2009. godina, kao prva godina primjene novog zakona, donijeti stagnaciju ili blagi rast premije osiguranja od automobilske odgovornosti, procjenjuje se da bi obveza društava za osiguranje prema HZZO-u iznosila od 260 do 270 milijuna kuna samo za tu godinu.
Uzimajući u obzir i usporedbu iznosa stvarne štete koju su društva za osiguranje do sada i plaćala te iznose koje će tek morati plaćati na ime "naknade prouzročene štete", dolazi se do zaključka da je novim zakonom društvima za osiguranje paušalno određen financijski namet, te da isti, s naknadom stvarne štete, nema nikakvih dodirnih točaka.
Radi se o paušalno određenom financijskom teretu nametnutom jednoj grupi poduzetnika koji služi za financiranje HZZO-a, a ne o naknadi stvarne štete koju osiguranici društava za osiguranje pričine HZZO-u.
Čl. 3. Ustava RH - ...jednakost,...vladavina prava....najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.
Osporene odredbe suprotne su jednoj od temeljnih vrednota utvrđenoj u čl. 3. Ustava RH, a to je vladavina prava, koja vrednota je kasnije razrađena u drugim odredbama Ustava RH, a posebice u onima na koje se podnositelj prijedloga poziva. Zakonodavac je već u čl. 3. Ustava RH, predvidio tu sintagmu koja, između ostalog, predstavlja temelj pravne sigurnosti i pravne države, te "služi kao osnova za tumačenje Ustava i kao smjernica zakonodavcu pri razradi ustavnih prava građana te je upućena državnim tijelima, a ne neposredno građanima".
Dakle, zakonodavac je taj koji je pri donošenju osporenih odredbi zakona morao voditi računa da su one u suprotnosti sa svim načelima i pravima koja iz tog temeljnog postulata proizlaze.
Međutim, osporenim je odredbama zakonodavac, ne poštujući sam teleološki smisao i značenje pojma vladavine prava, izravno prekršio više Ustavom Republike Hrvatske razrađenih načela koja su prožeta idejom vladavine prava.
Osporenim odredbama, jednakost i vladavina prava, kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, obezvrijeđene su iz više razloga:
- Osporene odredbe Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju su u koliziji s odredbama čl. 27. Zakona o obveznim osiguranima u prometu
- Odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju paušalno je određen iznos koji društva za osiguranje moraju plaćati kao iznos koji predstavlja naknadu "prouzročene štete", dok je u čl. 27. ZOOP-a vrlo jasno propisano da društva za osiguranje plaćaju stvarnu štetu, i to u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Zbog proturječnih osporenih odredbi koje se ne uklapaju u postojeći hrvatski pravni sustav, nije jasno hoće li se dogoditi i kumulacija obveza – obveza društava za osiguranje za isplate po pojedinim fakturama HZZO-a za svaku stvarnu štetu i plaćanje 10% od naplaćene funkcionalne premije
Postotak od 10% naplaćene funkcionalne premije određen je bez vjerodostojnih podataka i analiza.
Budući da temeljem osporenih odredbi godišnji iznos koji bi trebao biti uplaćivan HZZO-u višestruko premašuje godišnji iznos stvarne štete (nova obveza od 260-270 milijuna kuna u odnosu na prosječnih 50 - 60 milijuna kuna stvarne štete) ukazuje na činjenicu da je postotak određen bez ikakvih valjanih argumenata i analiza, bez utvrđivanja iznosa stvarne štete i bez volje za utvrđivanje stvarnog stanja tog problema uopće. Potrebno je naglasiti da su navedene odredbe unesene u zakon i bez ikakvih konzultacija i razgovora sa društvima za osiguranje, kao i da u Prijedlogu Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju s konačnim prijedlogom zakona ne nalazimo niti pokušaj obrazloženja takvog nameta, a kamoli jasno i precizno obrazloženje, kao preduvjet pravne sigurnosti i vladavine prava
Osporene odredbe su u potpunoj suprotnosti s temeljnim načelima obveznog prava koja moraju vrijediti u odnosu: društva za osiguranje – HZZO (odgovorna osoba – oštećena osoba)
S obzirom da je nesporno da se na odnos između društava za osiguranje i HZZO-a primjenjuje Zakon o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer se radi o odnosu reguliranja prava HZZO-a na naknadu štete, odnosno obvezi društava za osiguranje na plaćanje iste, potrebno je ukazati da osporene odredbe u potpunosti ignoriraju temeljna načela obveznog prava, kao i osnovne odredbe o naknadi štete. Načelo ravnopravnosti sudionika obveznog odnosa (čl. 3. ZOO-a) i zabrane zloupotrebe prava jasno ukazuju da su svi sudionici ravnopravni te da je zabranjeno ostvarivanje prava suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato (čl. 6. ZOO-a). Nažalost, upravo je kršenje tih načela ovdje eklatantno – HZZO je u privilegiranom položaju u odnosu na društva za osiguranje, te se legitimno pravo HZZO-a na naknadu štete osporenim odredbama ostvaruje na način koji je doista protivan svrsi i cilju zbog kojeg je to pravo ustanovljeno (ne radi se o naknadi stvarne štete već o neosnovanom prihodovanju iznosa koji višestruko premašuje stvarnu štetu). Tim više što ZOO propisuje da naknada štete mora biti u iznosu koji je potreban da se oštećenikova (HZZO) materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja, a ne da dolazi do neosnovanog prihodovanja prekomjernih iznosa (čl. 1090. ZOO-a).
Osporene odredbe su kontradiktorne, proturječne i u koliziji sa drugim odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju.
Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju sadrži i odredbu kojom se određuje da se pri utvrđivanju prava na naknadu štete prouzročene HZZO primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, kao i posebni propisi o naknadi štete (čl. 122.) Kako je to uopće moguće, ako se, istovremeno, upravo one zakonske odredbe, na čiju primjenu upućuje ta norma, derogiraju odnosno negiraju u cijelosti, kao što je naprijed obrazloženo.
Slijedom navedenog, razvidno je da se osporenim odredbama najviša vrednota - vladavina prava, dokida u cijelosti zbog toga što su osporene odredbe:
- u koliziji i proturječju s drugim zakonima
- u kontradikciji sa samim Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju
- nedosljedne, nejasne, nedorečene i neobrazložene te pokušavaju urediti određenu materiju bez uvažavanja općih načela obveznog prava, temeljnih načela pravne države i pravne sigurnosti uopće.
U tom smislu ukazujemo i na Odluku i rješenje Ustavnog suda RH broj: U-I-659/1994 i dr. od 15. ožujka 2000. godine (NN 31/00):
"... Sud osobito ističe da u pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Sud također napominje da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju u kojem se zakon na njih neposredno primjenjuje."
Članak 14. st. 2. Ustava RH - Svi su pred zakonom jednaki
Odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, koje su premet ovog prijedloga, grubo se krši i ovo ustavno pravo društava za osiguranje, ali i svih drugih pravnih i fizičkih osoba, odnosno građana Republike Hrvatske.
Ustavom zajamčena jednakost svih pred zakonom dovodi se u pitanje osporenim odredbama, s obzirom da se jedna pravna osoba (HZZO), u odnosu na cjelokupni pravni sustav koji regulira izvanugovornu odgovornost za štetu i naknadu iste (ZOO), stavlja u privilegiran položaj bez ikakvog razloga.
"naknadu prouzročene štete", ali na način da isti ima pravo na naplatu iznosa koji višestruko premašuju iznos stvarno prouzročene štete, što ga dovodi u položaj mogućeg stjecanja bez osnove, dok sve druge pravne i fizičke osobe imaju pravo samo na naknadu stvarne štete sukladno ZOO-u
isplatu (neprimjerenih) iznosa na ime "naknade prouzročene štete" i prije nego što mu je šteta i nastala i bez potrebe podnošenja bilo kakvih dokaza da su ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu, dok sve druge pravne i fizičke osobe nemaju takvu povlasticu. Naime, društva za osiguranje su dužna vršiti isplatu iznosa HZZO-u, koje ovaj uzima kao svoj prihod, i to bez ikakvog uvida u stvarne razmjere (obujam) štete nanesene HZZO-u i trenutak njenog nastanka - to moraju činiti u visoko određenom paušalnom iznosu i de facto prije nego što je šteta nastala.
Također treba naglasiti da je Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju opsežno regulirano pravo HZZO-a na naknadu štete prema osobama koji mu istu prouzroče te je izričito navedeno da se za naknadu te štete primjenjuju odredbe ZOO-a, odnosno da HZZO može potraživati naknadu stvarne štete po dospijeću iste.
Međutim, za razliku od statusa svih drugih pravnih i fizičkih osoba, jedino je hrvatskim društvima za osiguranje uskraćeno pravo da i oni, u odgovarajućem postupku utvrđivanja svih pretpostavki meritornih za utvrđivanje postojanja prava HZZO-a na naknadu štete i utvrđivanje njenog obujma, u konačnici naknade iznose stvarne štete. Ovakvim uređenjem takav postupak se u potpunosti onemogućuje, pa na taj način izostaje pravo društava za osiguranje na korištenje svih odgovarajućih instituta pravne zaštite na koju imaju pravo sve fizičke i pravne osobe. Poglavito se to odnosi i na pravo na žalbu koje je Ustavom RH zajamčeno pravo svim pravnim i fizičkim osobama.
Paradoksalna je i činjenica da je čak i Hrvatski ured za osiguranje, odnosno društva za osiguranje registrirana u inozemstvu koja osiguravaju odgovornost vozača vozila inozemne registracije, u ime kojih je Hrvatski ured za osiguranje pasivno legitimiran, u povoljnijem položaju u odnosu na hrvatska društva za osiguranje jer je HZZO, ukoliko potražuje određeni iznos od HUO-a, dužan dokazati sve pretpostavke za odgovornost za štetu i naknadu iste sukladno ZOO-u, budući da na ZOO upućuje i sam Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju.
I time su hrvatska društva za osiguranje stavljena u iznimno težak, nezakonit i neustavan položaj koji na vrlo jasan način demonstrira nejednakost pred zakonom – s jedne strane postoji privilegirani položaj HZZO-a, dok se, s druge strane, samo hrvatska društva za osiguranje stavljaju u taj specifičan i podređeni položaj, koji nije svojstven niti jednoj domaćoj ili stranoj pravnoj, odnosno fizičkoj osobi.
Drugi vid nejednakosti pred zakonom ogleda se u činjenici da sve druge fizičke i pravne osobe koje također pretrpe određenu štetu (npr. izgubljena zarada), za koju je odgovorno društvo za osiguranje koje obavlja poslove osiguranja od automobilske odgovornosti, nemaju mogućnost da naknadu iste ostvare "automatizmom", koji je određen samo za HZZO, nego moraju to svoje pravo ostvarivati sukladno ZOO-u i, naravno, samo u iznosu i obujmu stvarne štete.
Nažalost, HZZO je jedina oštećena osoba koja je izdvojena iz tog kruga svih ostalih fizičkih i pravnih osoba za koje vrijede sve ostale norme, što se mora smatrati neprihvatljivim te predstavlja grubo kršenje ustavnog prava svih pravnih i fizičkih osoba na jednakost pred zakonom.
Štoviše, potrebno je naglasiti da je funkcionalna premija namijenjena pokriću obveza iz ugovora o osiguranju, odnosno, ista je namijenjena za isplatu iznosa naknade štete oštećenim osobama. Tako jedan subjekt – oštećena osoba, u ovom slučaju HZZO, zakonom određenim automatizmom, polaže pravo na čak 10% od te funkcionalne premije, iz kojeg se ukupnog iznosa inače vrši isplata iznosa naknade štete svim oštećenim fizičkim i pravnim osobama.
Članak 49. Ustava RH
Poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja Republike Hrvatske. Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu. Zabranjena je zlouporaba monopolskog položaja određenog zakonom.
Navedena gospodarska prava određena Ustavom RH jamče svim poduzetnicima slobodu tržišnog natjecanja i to pod jednakim uvjetima za sve na tržištu. Ipak, osporenim odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju jedan poduzetnik – HZZO se stavlja u potpuno povlašten položaj u odnosu na druge sudionike tržišne utakmice, dok se drugima krši pravo na poduzetničku i tržišnu slobodu.
Naime, ne postoji samo pravo HZZO-a na naknadu štete koje mu prouzroče vlasnici, odnosno korisnici vozila s osiguranom odgovornošću, nego je to pravo priznato i svim drugim društvima za osiguranje koji su primjerice s osnova isplata troškova liječenja, temeljem dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja, stekli subrogacijski zahtjev.
Takvo istovjetno pravo na naknadu stvarne štete je određeno čl. 27. st. 1. i st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu u kojima se izričito i navodi da se odredbe koje vrijede za HZZO, primjenjuju i na sva druga društva za osiguranje.
Dakle, u slučaju da HZZO ili društvo za osiguranje koje obavlja poslove zdravstvenog osiguranja, podmiri troškove liječenja za osobu A stradalu u prometnoj nesreći koju je uzrokovala osoba B, a koja ima osiguranu automobilsku odgovornost kod nekog od društava za osiguranje, i HZZO i to društvo za osiguranje koje obavlja poslove zdravstvenog osiguranja imaju pravo od odgovornog društva za osiguranje tražiti naknadu stvarne štete, pa su tu njihova prava, budući da proizlaze iz iste zakonske odredbe čl. 27. ZOOP-a, identična.
Međutim, sada jedna pravna osoba i poduzetnik, HZZO, dolazi u povlaštenu poziciju, bez ikakvih posebnih razloga odnosno kriterija, na način da naplaćuje iznos koji višestruko premašuje stvarni iznos štete, da ga naplaćuje unaprijed i bez potrebe da dokazuje bilo koju pretpostavku odgovornosti za štetu te da, u biti, stječe određenu korist bez osnove. S druge strane, društvo za osiguranje koje također obavlja poslove zdravstvenog osiguranja, može naplatiti samo iznos stvarne štete, po dospijeću iste i uz dokazivanje svih pretpostavki za odgovornost za štetu.
Na taj se način pravni subjekti, poduzetnici, iako obavljaju poslove zdravstvenog osiguranja stavljaju u potpuno nejednak položaj jer svi, osim HZZO-a, moraju ostvarivati svoje pravo na naknadu stvarne štete, u određenoj zakonom propisanoj proceduri i uz određene dodatne administrativne i druge troškove, dok je HZZO od toga izuzet.
Radi se o očitom primjeru kršenja odredbi čl. 14. st. 2. i čl. 49. Ustava Republike Hrvatske budući da je jedna pravna osoba "izdignuta" iznad pravnih normi koje vrijede za sve druge pravne i fizičke osobe, a osobito u odnosu na društva za osiguranja koja također obavljaju poslove zdravstvenog osiguranja.
Osigurava li država doista jednak pravni položaj na tržištu, ukoliko pravne osobe koje obavljaju istu djelatnost, stavlja u potpuno različit položaj, privilegirajući samo jednu pravnu osobu u RH i dajući joj pravo na naknadu neke "štete" koju nije niti pretrpjela?Postoji li mogućnost da i drugi poduzetnici na tržištu koji obavljaju neku drugu djelatnost traže za sebe posebno zakonsko uređenje koje će ih staviti u privilegirani položaj u odnosu na ostale poduzetnike?
Osporenim odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju krši se i ustavna odredba o zabrani zloupotrebe monopolskog položaja određenog zakonom.
HZZO je istima, na neopravdan i protuustavan način, stavljen u monopolski položaj budući da za njega očito ne moraju važiti sva načela obveznog prava, odredbe ZOO-a, ZOOP-a i ostalih hrvatskih zakona koje su dužne primjenjivati sve ostale fizičke i pravne osobe, a istovremeno se taj monopolski položaj i zloupotrebljava na način da se od društava za osiguranje prihoduju određena sredstva "na ime naknade prouzročene štete", a nesporna je činjenica da se radi o iznosima, koji sa iznosima stvarne prouzročene štete nemaju dodirnih točaka, jer ju višestruko premašuju.
Dakle, ne zadovoljavajući se već samom činjenicom da se HZZO stavlja u položaj koji mu osigurava "preskakanje" obveze postupka dokazivanja nastale štete, zakonodavac ga stavlja u položaj da naplaćuje potpuno neosnovane i prekomjerne iznose. Prava svih ostalih pravnih i fizičkih osoba ne idu tako daleko – oni i dalje svoje pravo moraju ostvarivati u redovitom postupku, odnosno moraju dokazati postojanje štete te tražiti naknadu iste sukladno Zakonu o obveznim odnosima.
Članak 51. Ustava RH
Svatko je dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova, u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima.
Članak 49. st. 3. i 4. Ustava RH
Država potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i brine se za gospodarski razvitak svih svojih
krajeva.
Prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom.
Predmetnim osporenim odredbama koje proizvode ozbiljne posljedice za cjelokupnu osigurateljnu industriju izvjesno je da je jedna grupa od trenutačno 14 društva za osiguranje stavljena u poziciju da, pored naknade stvarne štete HZZO-u, moraju i dodatno financirati zdravstveni sustav Republike Hrvatske. Postavlja se pitanje zbog čega taj dodatni teret moraju nositi samo društva za osiguranje (i to samo ona koja obavljaju poslove osiguranja od automobilske odgovornosti), odnosno na temelju čega je zakonodavac smatrao da su gospodarske mogućnosti te grupe društava za osiguranje toliko velike, da mogu iz dijela premije koji je namijenjen za pokriće obveza iz ugovora o osiguranju (isplata šteta svim oštećenim osobama), izdvojiti još dodatnih 200 milijuna kn godišnje, preko iznosa stvarne štete, naknada koje inače HZZO-u nesporno pripada. Potrebno je, s tim u svezi, ukazati na stanje u poslovanju društava za osiguranje što se tiče osiguranja od automobilske odgovornosti. Naime, i prema odgovarajućim analizama Hrvatskog aktuarskog društva i prema stavovima Hanfa-e, postavilo se pitanje dovoljnosti premije osiguranja od automobilske odgovornosti, i prije uvođenja ovakve nove obveze društvima za osiguranje, koja je, u biti, smanjila premiju za 10%. Upravo i tim potezom narušava se složen sustav obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti u kojem su sva društva za osiguranje, odredbama ZOOP-a, povezana kroz Garancijski fond HUO-a22, odnosno moraju jamčiti za određene obveze drugog, što može dovesti do ozbiljnih poteškoća u tom sustavu.
Je li usvajanjem osporenih odredbi zakonodavac doprinio oživotvorenju načela da država potiče gospodarski napredak ili se događa upravo ono suprotno? Samo dio društava za osiguranje mora dodatno financirati HZZO čime se nanosi izravna šteta njihovom poslovanju, pa time država smanjuje mogućnost gospodarskog napretka umjesto da ga potiče.
Također je potrebno naglasiti da su dioničari društava za osiguranje, zbog specifičnosti djelatnosti osiguranja koju uređuje Zakon o osiguranju uložili znatna sredstva odnosno kapital, očekujući pritom da će moći slobodno i jednakopravno poslovati i ostvarivati svoje legitimne poslovne ciljeve i stjecati određenu dobit u uvjetima pravne sigurnosti i zaštite tržišnog natjecanja. Zbog ovakvih odredbi Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, dioničarima društava za osiguranje su njihova prava stečena ulaganjem kapitala u određenom trenutku u prošlosti, sada smanjena u određenoj mjeri.
Uvažavanje naprijed navedenih argumenata te pokretanje postupka ocjene suglasnosti navedenih odredbi s Ustavom te njihovo ukidanje koje osiguratelji očekuju imajući u vidu dosadašnju potporu i dosljednost Ustavnog suda koji je zaštitio njihova prava kada su se našli u sličnim, odnosno istovjetnim situacijama, nalazimo u opsežnoj praksi Ustavnog suda RH, koji je u gotovo istovjetnim situacijama dosljedno štitio odgovarajuća ustavna prava te usklađenost zakona s Ustavom RH (Zakon o Hrvatskom crvenom križu, Zakon o vatrogastvu, Zakon o sustavu obrane od tuče).
Novim Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju (u daljnjem tekstu: ZOZO/08) određuje se da je jedan od prihoda obveznog zdravstvenog osiguranja i prihod od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Taj prihod moraju izdvajati osiguravajuća društva i to u visini od 10% naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a prema zakonskoj odredbi, takav iznos predstavlja naknadu prouzročene štete HZZO-u koju su prouzročili vlasnici, odnosno korisnici osiguranoga motornog vozila (čl. 53.). Predmetnim zakonom također je određeno da se taj prihod obračunava i izdvaja na ugovore o osiguranju od automobilske odgovornosti sklopljene od dana stupanja na snagu ZOZO/08 tj. od 1. siječnja 2009. (čl. 138.).
U odnosu na prethodno važeći Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju (u daljnjem tekstu: ZOZO/06), u ZOZO/08 ispuštena je odredba koja je određivala da je HZZO obvezan zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 119. tog zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu.
Radi se o potpuno neprimjerenoj obvezi nametnutoj društvima za osiguranje, a same zakonske odredbe su proturječne s odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, Zakona o obveznim odnosima, pa čak i s drugim odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju.
Funkcionalna premija namijenjena je pokriću obveza iz ugovora o osiguranju, odnosno, namijenjena je za isplatu iznosa naknade štete svim oštećenim fizičkim i pravnim osobama
Osnovni problem tih zakonskih odredbi je što ne ostvaruju svoj prvotni i jedini legitimni cilj, a to je naknada stvarne štete HZZO-u koji prouzroče vozači koji imaju osiguranu automobilsku odgovornost. Naime, općepoznata je činjenica da su društva za osiguranje plaćala naknadu štete HZZO-u za troškove liječenja i druge troškove po ispostavljenim fakturama HZZO-a te da u tome ne nalaze ništa sporno. Takvi iznosi naknade stvarne štete kretali su se od 42 do 67 milijuna godišnje, za posljednje tri godine. Primjenom novih zakonskih odredbi dolazimo u situaciju da bi društva za osiguranje morala plaćati iznos od cca 250 do 270 milijuna kuna godišnje. Taj novi iznos nema nikakvih dodirnih točaka s iznosima stvarne štete koju pričine osiguranici za koje osiguratelj odgovara u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama preuzetim ugovorom o osiguranju (čl. 27. ZOOP-a). Nažalost, radi se o preko 200 milijuna kuna novostvorene obveze za koju društva za osiguranje smatraju da se radi o nametu uvedenom za financiranje zdravstvenog sustava. Negativni učinci koje sporne odredbe Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju imaju na društva za osiguranje su iznimno veliki te ugrožavaju vrlo osjetljivi sustav obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti koji se i bez ovakvih odredbi nalazi u iznimno delikatnom položaju što vrlo često navodi i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga, kao nadzorno tijelo društava za osiguranje. Navedenim odredbama je de facto provedeno smanjenje premije, a o (ne)dostatnosti premije i prije ovakvih odredbi jasni stavovi su bili razvidni i iz analiza Hrvatskog aktuarskog društva te analiza i nastupa čelnih ljudi Hanfa-e.
Hrvatska društva za osiguranje su, putem Hrvatskog ureda za osiguranje, podnijela Ustavnom sudu RH prijedlog za pokretanje postupka ocjene suglasnosti pojedinih odredbi Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju s Ustavom RH.
Postupak ocjene suglasnosti Zakona s Ustavom RH – opće odredbe
Ustavni sud jamči poštivanje i primjenu Ustava Republike Hrvatske i svoje djelovanje temelji na odredbama Ustava Republike Hrvatske i Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.2 Upravo ta odredba daje uvjerenje osigurateljnoj zajednici da završnu zaštitu svojih interesa potraži i na toj vrhovnoj pravnoj instanci.Prijedlog za pokretanje postupka ocjene suglasnosti zakona s Ustavom RH jedan je3 od pravnih instituta predviđen Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu RH (NN 49/02 – pročišćeni tekst) koji može podnijeti bilo koja pravna ili fizička osoba, pa čak i sam Ustavni sud RH.
Ustavni će sud započeti postupak najkasnije u roku od godine dana od podnošenja prijedloga.O prijedlogu kojim se traži da Ustavni sud pokrene postupak za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, Ustavni sud na sjednici odlučuje rješenjem hoće li prihvatiti prijedlog i pokrenuti postupak. O pokretanju postupka, odnosno neprihvaćanju prijedloga za pokretanje postupka, Ustavni sud će obavijestiti sudionike postupka. Kada Ustavni sud pokrene postupak radi ocjene suglasnosti zakona s Ustavom, rješenje o pokretanju postupka objavit će se i u Narodnim novinama.
Postupak za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom i drugih propisa s Ustavom i zakonom smatra se pokrenutim na dan primitka zahtjeva u Ustavnom sudu, odnosno na dan predaje zahtjeva pošti preporučeno. Postupak za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom i drugih propisa s Ustavom i zakonom u povodu prijedloga smatra se pokrenutim na dan donošenja rješenja o pokretanju postupka.
Ustavni sud će ukinuti zakon ili pojedine njegove odredbe ako utvrdi da nije suglasan s Ustavom. Ukinuti zakon, odnosno njihove ukinute odredbe, prestaju važiti danom objave odluke Ustavnog suda u Narodnim novinama, ako Ustavni sud ne odredi drugi rok.
Dakle, zakon, odnosno njegove odredbe mogu se ukidati jedino s djelovanjem ukidanja od dana objave odluke u Narodnim novinama, za razliku od ostalih propisa, koje se u slučaju nesuglasnosti s Ustavom ili zakonom, mogu poništiti.
O suglasnosti s odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju s Ustavom RH
Hrvatski ured za osiguranje podnio je prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom sljedećih odredbi Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju:Čl. 53. st. 1. toč. 10. i st. 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju:
"Prihodi obveznoga zdravstvenog osiguranja su: .....
10) prihodi od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti.
Prihod iz stavka 1. točke 10. ovoga Zakona izdvajaju društva za osiguranje u visini od 10% naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Taj iznos predstavlja naknadu prouzročene štete Zavodu u slučajevima iz članka 113. ovoga Zakona koju su prouzročili vlasnici, odnosno korisnici osiguranoga motornog vozila"
Čl.138. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju:
"Prihode iz članka 53. stavka 2. ovoga Zakona društva za osiguranje obračunavaju i izdvajaju na ugovore o osiguranju od automobilske odgovornosti sklopljene od dana stupanja na snagu ovoga Zakona."
Navedenim odredbama određeno je da je jedan od prihoda obveznog zdravstvenog osiguranja prihod od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti te da taj prihod izdvajaju društva za osiguranje u visini od 10% naplaćene funkcionalne premije obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Također je određeno da taj iznos predstavlja naknadu prouzročene štete Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje (u daljnjem tekstu: HZZO) u slučajevima iz čl. 113. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju koju su prouzročili vlasnici, odnosno korisnici osiguranoga motornog vozila.
Čl. 138. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju određeno je da prihode iz čl. 53. društva za osiguranje obračunavaju i izdvajaju na ugovore o osiguranju od automobilske odgovornosti sklopljene od dana stupanja na snagu Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju.
Zakonodavac je taj koji je pri donošenju osporenih odredbi zakona morao voditi računa da su one u suprotnosti sa svim načelima i pravima koja proizlaze iz čl.3. Ustava
Navedene odredbe čl. 53. st. 1. toč. 10. i st. 2., te čl. 138. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju nisu u suglasnosti s odredbama Ustava Republike Hrvatske, posebice s odredbama čl. 3., čl. 14. st. 2., čl. 49. i čl. 51., a time ni s čl. 5. stavkom 1. Ustava RH, koji propisuje da u Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom.
Osporenim odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju prekršeno je više ustavnih prava društava za osiguranje i građana Republike Hrvatske, stoga Hrvatski ured za osiguranje, i u funkciji pravne osobe koja predstavlja hrvatska društva za osiguranje radi zaštite njihovih interesa, podnosi ovaj prijedlog.
Ponajprije je potrebno naglasiti da načelo kojim se jamči naknada štete HZZO-u, u slučaju kada mu se prouzroči šteta od strane vlasnika vozila koji ima osiguranu odgovornost za štete prouzročene trećim osobama (osiguranje od automobilske odgovornosti), nije upitno niti ga društva za osiguranje, odnosno podnositelj prijedloga dovodi u pitanje. Primjera radi, u slučaju da osiguranik, upravljajući motornim vozilom, nanese određene tjelesne ozljede fizičkoj osobi (npr. pješaku) te se liječenje te osobe izvršilo na teret HZZO-a, možemo doista ustvrditi da su HZZO-u nastali određeni troškovi, odnosno šteta na čiju naknadu HZZO ima pravo. U tom slučaju mu društvo za osiguranje, u granicama preuzetim ugovorom o osiguranju i u okviru odgovornosti svog osiguranika, mora nadoknaditi stvarnu štetu.
Temelj za naknadu stvarne štete postojao je i prije stupanja Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i postoji i dalje, s obzirom da je zakonima koji reguliraju područje osiguranja to pravo već ranije ustanovljeno.
Važeći zakon koji to pravo određuje je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, na snazi od 1.1.2006., u daljnjem tekstu: ZOOP) i to u čl 27.Društva za osiguranje koja obavljaju poslove obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, kao članovi HUO-a, su tijekom proteklih godina vršili isplatu, odnosno naknadu stvarne štete HZZO-u, temeljem članka 27. ZOOP-a i faktura za liječenje i ostale troškove, koje je HZZO ispostavljao odgovornim društvima za osiguranje. Društva za osiguranje su tako isplaćivala iznose stvarne štete HZZO-u, koji su se u razdoblju od 2005. do 2008. kretali u iznosima od 42 do 67 milijuna kuna godišnje.
Stupanjem na snagu osporenih odredbi Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, društva za osiguranje stavljena su u iznimno težak položaj u poslovnom i svakom drugom smislu, te su im prekršena brojna, Ustavom Republike Hrvatske zajamčena, gospodarska prava i temeljene slobode.
Naime, upravo tim osporenim odredbama, propisano je da društva za osiguranje moraju plaćati HZZO-u iznos od 10% naplaćene funkcionalne premije osiguranja od automobilske odgovornosti na ime naknade štete koju su prouzročili vlasnici, odnosno korisnici motornih vozila koji imaju osiguranu svoju odgovornost. Primjenom navedenog postotka na naplaćenu funkcionalnu premiju u 2008. dolazimo do iznosa od cca 254 milijuna kuna, koliko bi ta obveza iznosila da se primjenjuje na 2008. godinu.
Ukoliko pretpostavimo da će 2009. godina, kao prva godina primjene novog zakona, donijeti stagnaciju ili blagi rast premije osiguranja od automobilske odgovornosti, procjenjuje se da bi obveza društava za osiguranje prema HZZO-u iznosila od 260 do 270 milijuna kuna samo za tu godinu.
Uzimajući u obzir i usporedbu iznosa stvarne štete koju su društva za osiguranje do sada i plaćala te iznose koje će tek morati plaćati na ime "naknade prouzročene štete", dolazi se do zaključka da je novim zakonom društvima za osiguranje paušalno određen financijski namet, te da isti, s naknadom stvarne štete, nema nikakvih dodirnih točaka.
Radi se o paušalno određenom financijskom teretu nametnutom jednoj grupi poduzetnika koji služi za financiranje HZZO-a, a ne o naknadi stvarne štete koju osiguranici društava za osiguranje pričine HZZO-u.
Čl. 27. ZOOP-a vrlo je jasno propisano da društva za osiguranje plaćaju stvarnu štetu i to u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju
Negativni učinci koje osporene odredbe Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju imaju na društva za osiguranje su iznimno veliki te prijete opstanku vrlo osjetljivog sustava obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, koji se i bez ovakvih odredbi nalazi u iznimno delikatnom položaju, što navodi i Hrvatska agencije za nadzor financijskih usluga, kao nadzorno tijelo društava za osiguranje.Čl. 3. Ustava RH - ...jednakost,...vladavina prava....najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.
Osporene odredbe suprotne su jednoj od temeljnih vrednota utvrđenoj u čl. 3. Ustava RH, a to je vladavina prava, koja vrednota je kasnije razrađena u drugim odredbama Ustava RH, a posebice u onima na koje se podnositelj prijedloga poziva. Zakonodavac je već u čl. 3. Ustava RH, predvidio tu sintagmu koja, između ostalog, predstavlja temelj pravne sigurnosti i pravne države, te "služi kao osnova za tumačenje Ustava i kao smjernica zakonodavcu pri razradi ustavnih prava građana te je upućena državnim tijelima, a ne neposredno građanima".
Dakle, zakonodavac je taj koji je pri donošenju osporenih odredbi zakona morao voditi računa da su one u suprotnosti sa svim načelima i pravima koja iz tog temeljnog postulata proizlaze.
Međutim, osporenim je odredbama zakonodavac, ne poštujući sam teleološki smisao i značenje pojma vladavine prava, izravno prekršio više Ustavom Republike Hrvatske razrađenih načela koja su prožeta idejom vladavine prava.
Osporenim odredbama, jednakost i vladavina prava, kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, obezvrijeđene su iz više razloga:
- Osporene odredbe Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju su u koliziji s odredbama čl. 27. Zakona o obveznim osiguranima u prometu
- Odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju paušalno je određen iznos koji društva za osiguranje moraju plaćati kao iznos koji predstavlja naknadu "prouzročene štete", dok je u čl. 27. ZOOP-a vrlo jasno propisano da društva za osiguranje plaćaju stvarnu štetu, i to u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Zbog proturječnih osporenih odredbi koje se ne uklapaju u postojeći hrvatski pravni sustav, nije jasno hoće li se dogoditi i kumulacija obveza – obveza društava za osiguranje za isplate po pojedinim fakturama HZZO-a za svaku stvarnu štetu i plaćanje 10% od naplaćene funkcionalne premije
Postotak od 10% naplaćene funkcionalne premije određen je bez vjerodostojnih podataka i analiza.
Budući da temeljem osporenih odredbi godišnji iznos koji bi trebao biti uplaćivan HZZO-u višestruko premašuje godišnji iznos stvarne štete (nova obveza od 260-270 milijuna kuna u odnosu na prosječnih 50 - 60 milijuna kuna stvarne štete) ukazuje na činjenicu da je postotak određen bez ikakvih valjanih argumenata i analiza, bez utvrđivanja iznosa stvarne štete i bez volje za utvrđivanje stvarnog stanja tog problema uopće. Potrebno je naglasiti da su navedene odredbe unesene u zakon i bez ikakvih konzultacija i razgovora sa društvima za osiguranje, kao i da u Prijedlogu Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju s konačnim prijedlogom zakona ne nalazimo niti pokušaj obrazloženja takvog nameta, a kamoli jasno i precizno obrazloženje, kao preduvjet pravne sigurnosti i vladavine prava
Osporene odredbe su u potpunoj suprotnosti s temeljnim načelima obveznog prava koja moraju vrijediti u odnosu: društva za osiguranje – HZZO (odgovorna osoba – oštećena osoba)
S obzirom da je nesporno da se na odnos između društava za osiguranje i HZZO-a primjenjuje Zakon o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer se radi o odnosu reguliranja prava HZZO-a na naknadu štete, odnosno obvezi društava za osiguranje na plaćanje iste, potrebno je ukazati da osporene odredbe u potpunosti ignoriraju temeljna načela obveznog prava, kao i osnovne odredbe o naknadi štete. Načelo ravnopravnosti sudionika obveznog odnosa (čl. 3. ZOO-a) i zabrane zloupotrebe prava jasno ukazuju da su svi sudionici ravnopravni te da je zabranjeno ostvarivanje prava suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato (čl. 6. ZOO-a). Nažalost, upravo je kršenje tih načela ovdje eklatantno – HZZO je u privilegiranom položaju u odnosu na društva za osiguranje, te se legitimno pravo HZZO-a na naknadu štete osporenim odredbama ostvaruje na način koji je doista protivan svrsi i cilju zbog kojeg je to pravo ustanovljeno (ne radi se o naknadi stvarne štete već o neosnovanom prihodovanju iznosa koji višestruko premašuje stvarnu štetu). Tim više što ZOO propisuje da naknada štete mora biti u iznosu koji je potreban da se oštećenikova (HZZO) materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja, a ne da dolazi do neosnovanog prihodovanja prekomjernih iznosa (čl. 1090. ZOO-a).
Osporene odredbe su kontradiktorne, proturječne i u koliziji sa drugim odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju.
Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju sadrži i odredbu kojom se određuje da se pri utvrđivanju prava na naknadu štete prouzročene HZZO primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, kao i posebni propisi o naknadi štete (čl. 122.) Kako je to uopće moguće, ako se, istovremeno, upravo one zakonske odredbe, na čiju primjenu upućuje ta norma, derogiraju odnosno negiraju u cijelosti, kao što je naprijed obrazloženo.
Slijedom navedenog, razvidno je da se osporenim odredbama najviša vrednota - vladavina prava, dokida u cijelosti zbog toga što su osporene odredbe:
- u koliziji i proturječju s drugim zakonima
- u kontradikciji sa samim Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju
- nedosljedne, nejasne, nedorečene i neobrazložene te pokušavaju urediti određenu materiju bez uvažavanja općih načela obveznog prava, temeljnih načela pravne države i pravne sigurnosti uopće.
U tom smislu ukazujemo i na Odluku i rješenje Ustavnog suda RH broj: U-I-659/1994 i dr. od 15. ožujka 2000. godine (NN 31/00):
"... Sud osobito ističe da u pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Sud također napominje da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju u kojem se zakon na njih neposredno primjenjuje."
Članak 14. st. 2. Ustava RH - Svi su pred zakonom jednaki
Odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, koje su premet ovog prijedloga, grubo se krši i ovo ustavno pravo društava za osiguranje, ali i svih drugih pravnih i fizičkih osoba, odnosno građana Republike Hrvatske.
Ustavom zajamčena jednakost svih pred zakonom dovodi se u pitanje osporenim odredbama, s obzirom da se jedna pravna osoba (HZZO), u odnosu na cjelokupni pravni sustav koji regulira izvanugovornu odgovornost za štetu i naknadu iste (ZOO), stavlja u privilegiran položaj bez ikakvog razloga.
Osporene odredbe su nedosljedne, nejasne, nedorečene i neobrazložene te pokušavaju urediti određenu materiju bez uvažavanja općih načela obveznog prava, temeljnih načela pravne države i pravne sigurnosti uopće
Kao što je već ranije naznačeno, HZZO-u se osporenim odredbama daje pravo na:"naknadu prouzročene štete", ali na način da isti ima pravo na naplatu iznosa koji višestruko premašuju iznos stvarno prouzročene štete, što ga dovodi u položaj mogućeg stjecanja bez osnove, dok sve druge pravne i fizičke osobe imaju pravo samo na naknadu stvarne štete sukladno ZOO-u
isplatu (neprimjerenih) iznosa na ime "naknade prouzročene štete" i prije nego što mu je šteta i nastala i bez potrebe podnošenja bilo kakvih dokaza da su ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu, dok sve druge pravne i fizičke osobe nemaju takvu povlasticu. Naime, društva za osiguranje su dužna vršiti isplatu iznosa HZZO-u, koje ovaj uzima kao svoj prihod, i to bez ikakvog uvida u stvarne razmjere (obujam) štete nanesene HZZO-u i trenutak njenog nastanka - to moraju činiti u visoko određenom paušalnom iznosu i de facto prije nego što je šteta nastala.
Također treba naglasiti da je Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju opsežno regulirano pravo HZZO-a na naknadu štete prema osobama koji mu istu prouzroče te je izričito navedeno da se za naknadu te štete primjenjuju odredbe ZOO-a, odnosno da HZZO može potraživati naknadu stvarne štete po dospijeću iste.
Međutim, za razliku od statusa svih drugih pravnih i fizičkih osoba, jedino je hrvatskim društvima za osiguranje uskraćeno pravo da i oni, u odgovarajućem postupku utvrđivanja svih pretpostavki meritornih za utvrđivanje postojanja prava HZZO-a na naknadu štete i utvrđivanje njenog obujma, u konačnici naknade iznose stvarne štete. Ovakvim uređenjem takav postupak se u potpunosti onemogućuje, pa na taj način izostaje pravo društava za osiguranje na korištenje svih odgovarajućih instituta pravne zaštite na koju imaju pravo sve fizičke i pravne osobe. Poglavito se to odnosi i na pravo na žalbu koje je Ustavom RH zajamčeno pravo svim pravnim i fizičkim osobama.
Paradoksalna je i činjenica da je čak i Hrvatski ured za osiguranje, odnosno društva za osiguranje registrirana u inozemstvu koja osiguravaju odgovornost vozača vozila inozemne registracije, u ime kojih je Hrvatski ured za osiguranje pasivno legitimiran, u povoljnijem položaju u odnosu na hrvatska društva za osiguranje jer je HZZO, ukoliko potražuje određeni iznos od HUO-a, dužan dokazati sve pretpostavke za odgovornost za štetu i naknadu iste sukladno ZOO-u, budući da na ZOO upućuje i sam Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju.
I time su hrvatska društva za osiguranje stavljena u iznimno težak, nezakonit i neustavan položaj koji na vrlo jasan način demonstrira nejednakost pred zakonom – s jedne strane postoji privilegirani položaj HZZO-a, dok se, s druge strane, samo hrvatska društva za osiguranje stavljaju u taj specifičan i podređeni položaj, koji nije svojstven niti jednoj domaćoj ili stranoj pravnoj, odnosno fizičkoj osobi.
Drugi vid nejednakosti pred zakonom ogleda se u činjenici da sve druge fizičke i pravne osobe koje također pretrpe određenu štetu (npr. izgubljena zarada), za koju je odgovorno društvo za osiguranje koje obavlja poslove osiguranja od automobilske odgovornosti, nemaju mogućnost da naknadu iste ostvare "automatizmom", koji je određen samo za HZZO, nego moraju to svoje pravo ostvarivati sukladno ZOO-u i, naravno, samo u iznosu i obujmu stvarne štete.
Nažalost, HZZO je jedina oštećena osoba koja je izdvojena iz tog kruga svih ostalih fizičkih i pravnih osoba za koje vrijede sve ostale norme, što se mora smatrati neprihvatljivim te predstavlja grubo kršenje ustavnog prava svih pravnih i fizičkih osoba na jednakost pred zakonom.
Štoviše, potrebno je naglasiti da je funkcionalna premija namijenjena pokriću obveza iz ugovora o osiguranju, odnosno, ista je namijenjena za isplatu iznosa naknade štete oštećenim osobama. Tako jedan subjekt – oštećena osoba, u ovom slučaju HZZO, zakonom određenim automatizmom, polaže pravo na čak 10% od te funkcionalne premije, iz kojeg se ukupnog iznosa inače vrši isplata iznosa naknade štete svim oštećenim fizičkim i pravnim osobama.
Članak 49. Ustava RH
Poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja Republike Hrvatske. Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu. Zabranjena je zlouporaba monopolskog položaja određenog zakonom.
Navedena gospodarska prava određena Ustavom RH jamče svim poduzetnicima slobodu tržišnog natjecanja i to pod jednakim uvjetima za sve na tržištu. Ipak, osporenim odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju jedan poduzetnik – HZZO se stavlja u potpuno povlašten položaj u odnosu na druge sudionike tržišne utakmice, dok se drugima krši pravo na poduzetničku i tržišnu slobodu.
Naime, ne postoji samo pravo HZZO-a na naknadu štete koje mu prouzroče vlasnici, odnosno korisnici vozila s osiguranom odgovornošću, nego je to pravo priznato i svim drugim društvima za osiguranje koji su primjerice s osnova isplata troškova liječenja, temeljem dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja, stekli subrogacijski zahtjev.
Takvo istovjetno pravo na naknadu stvarne štete je određeno čl. 27. st. 1. i st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu u kojima se izričito i navodi da se odredbe koje vrijede za HZZO, primjenjuju i na sva druga društva za osiguranje.
Dakle, u slučaju da HZZO ili društvo za osiguranje koje obavlja poslove zdravstvenog osiguranja, podmiri troškove liječenja za osobu A stradalu u prometnoj nesreći koju je uzrokovala osoba B, a koja ima osiguranu automobilsku odgovornost kod nekog od društava za osiguranje, i HZZO i to društvo za osiguranje koje obavlja poslove zdravstvenog osiguranja imaju pravo od odgovornog društva za osiguranje tražiti naknadu stvarne štete, pa su tu njihova prava, budući da proizlaze iz iste zakonske odredbe čl. 27. ZOOP-a, identična.
Međutim, sada jedna pravna osoba i poduzetnik, HZZO, dolazi u povlaštenu poziciju, bez ikakvih posebnih razloga odnosno kriterija, na način da naplaćuje iznos koji višestruko premašuje stvarni iznos štete, da ga naplaćuje unaprijed i bez potrebe da dokazuje bilo koju pretpostavku odgovornosti za štetu te da, u biti, stječe određenu korist bez osnove. S druge strane, društvo za osiguranje koje također obavlja poslove zdravstvenog osiguranja, može naplatiti samo iznos stvarne štete, po dospijeću iste i uz dokazivanje svih pretpostavki za odgovornost za štetu.
Na taj se način pravni subjekti, poduzetnici, iako obavljaju poslove zdravstvenog osiguranja stavljaju u potpuno nejednak položaj jer svi, osim HZZO-a, moraju ostvarivati svoje pravo na naknadu stvarne štete, u određenoj zakonom propisanoj proceduri i uz određene dodatne administrativne i druge troškove, dok je HZZO od toga izuzet.
Radi se o očitom primjeru kršenja odredbi čl. 14. st. 2. i čl. 49. Ustava Republike Hrvatske budući da je jedna pravna osoba "izdignuta" iznad pravnih normi koje vrijede za sve druge pravne i fizičke osobe, a osobito u odnosu na društva za osiguranja koja također obavljaju poslove zdravstvenog osiguranja.
Osigurava li država doista jednak pravni položaj na tržištu, ukoliko pravne osobe koje obavljaju istu djelatnost, stavlja u potpuno različit položaj, privilegirajući samo jednu pravnu osobu u RH i dajući joj pravo na naknadu neke "štete" koju nije niti pretrpjela?Postoji li mogućnost da i drugi poduzetnici na tržištu koji obavljaju neku drugu djelatnost traže za sebe posebno zakonsko uređenje koje će ih staviti u privilegirani položaj u odnosu na ostale poduzetnike?
Osporenim odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju krši se i ustavna odredba o zabrani zloupotrebe monopolskog položaja određenog zakonom.
HZZO je istima, na neopravdan i protuustavan način, stavljen u monopolski položaj budući da za njega očito ne moraju važiti sva načela obveznog prava, odredbe ZOO-a, ZOOP-a i ostalih hrvatskih zakona koje su dužne primjenjivati sve ostale fizičke i pravne osobe, a istovremeno se taj monopolski položaj i zloupotrebljava na način da se od društava za osiguranje prihoduju određena sredstva "na ime naknade prouzročene štete", a nesporna je činjenica da se radi o iznosima, koji sa iznosima stvarne prouzročene štete nemaju dodirnih točaka, jer ju višestruko premašuju.
Dakle, ne zadovoljavajući se već samom činjenicom da se HZZO stavlja u položaj koji mu osigurava "preskakanje" obveze postupka dokazivanja nastale štete, zakonodavac ga stavlja u položaj da naplaćuje potpuno neosnovane i prekomjerne iznose. Prava svih ostalih pravnih i fizičkih osoba ne idu tako daleko – oni i dalje svoje pravo moraju ostvarivati u redovitom postupku, odnosno moraju dokazati postojanje štete te tražiti naknadu iste sukladno Zakonu o obveznim odnosima.
Članak 51. Ustava RH
Svatko je dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova, u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima.
Članak 49. st. 3. i 4. Ustava RH
Država potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i brine se za gospodarski razvitak svih svojih
krajeva.
Prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom.
Predmetnim osporenim odredbama koje proizvode ozbiljne posljedice za cjelokupnu osigurateljnu industriju izvjesno je da je jedna grupa od trenutačno 14 društva za osiguranje stavljena u poziciju da, pored naknade stvarne štete HZZO-u, moraju i dodatno financirati zdravstveni sustav Republike Hrvatske. Postavlja se pitanje zbog čega taj dodatni teret moraju nositi samo društva za osiguranje (i to samo ona koja obavljaju poslove osiguranja od automobilske odgovornosti), odnosno na temelju čega je zakonodavac smatrao da su gospodarske mogućnosti te grupe društava za osiguranje toliko velike, da mogu iz dijela premije koji je namijenjen za pokriće obveza iz ugovora o osiguranju (isplata šteta svim oštećenim osobama), izdvojiti još dodatnih 200 milijuna kn godišnje, preko iznosa stvarne štete, naknada koje inače HZZO-u nesporno pripada. Potrebno je, s tim u svezi, ukazati na stanje u poslovanju društava za osiguranje što se tiče osiguranja od automobilske odgovornosti. Naime, i prema odgovarajućim analizama Hrvatskog aktuarskog društva i prema stavovima Hanfa-e, postavilo se pitanje dovoljnosti premije osiguranja od automobilske odgovornosti, i prije uvođenja ovakve nove obveze društvima za osiguranje, koja je, u biti, smanjila premiju za 10%. Upravo i tim potezom narušava se složen sustav obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti u kojem su sva društva za osiguranje, odredbama ZOOP-a, povezana kroz Garancijski fond HUO-a22, odnosno moraju jamčiti za određene obveze drugog, što može dovesti do ozbiljnih poteškoća u tom sustavu.
Je li usvajanjem osporenih odredbi zakonodavac doprinio oživotvorenju načela da država potiče gospodarski napredak ili se događa upravo ono suprotno? Samo dio društava za osiguranje mora dodatno financirati HZZO čime se nanosi izravna šteta njihovom poslovanju, pa time država smanjuje mogućnost gospodarskog napretka umjesto da ga potiče.
Također je potrebno naglasiti da su dioničari društava za osiguranje, zbog specifičnosti djelatnosti osiguranja koju uređuje Zakon o osiguranju uložili znatna sredstva odnosno kapital, očekujući pritom da će moći slobodno i jednakopravno poslovati i ostvarivati svoje legitimne poslovne ciljeve i stjecati određenu dobit u uvjetima pravne sigurnosti i zaštite tržišnog natjecanja. Zbog ovakvih odredbi Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, dioničarima društava za osiguranje su njihova prava stečena ulaganjem kapitala u određenom trenutku u prošlosti, sada smanjena u određenoj mjeri.
Zaključne napomene
Naprijed navedene činjenice ukazuju da odredbe čl. 53. st. 1. toč. 10., čl. 53. st. 2. i čl. 138. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju nisu u suglasnosti s čl. 3., čl. 14. st. 2., čl. 49., čl. 51. Ustava RH, a time ni s čl. 5. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, koji propisuje da u Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske.Uvažavanje naprijed navedenih argumenata te pokretanje postupka ocjene suglasnosti navedenih odredbi s Ustavom te njihovo ukidanje koje osiguratelji očekuju imajući u vidu dosadašnju potporu i dosljednost Ustavnog suda koji je zaštitio njihova prava kada su se našli u sličnim, odnosno istovjetnim situacijama, nalazimo u opsežnoj praksi Ustavnog suda RH, koji je u gotovo istovjetnim situacijama dosljedno štitio odgovarajuća ustavna prava te usklađenost zakona s Ustavom RH (Zakon o Hrvatskom crvenom križu, Zakon o vatrogastvu, Zakon o sustavu obrane od tuče).
.jpg){kind=logo}
.jpg)
