Casopis za pravo, ekonomiku i praksu osiguranja i reosiguranja

S prvim danom ove godine osigurateljnu je industriju dočekao još jedan novi propis. Riječ je o Pravilniku o promidžbenim aktivnostima koji je donijela Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (Hanfa) na temelju članka 65.a Zakona o osiguranju. Ovim se Pravilnikom propisuju sadržaj i uvjeti promidžbenih aktivnosti društava za osiguranje kao i postupak davanja odobrenja Hanfe za te promidžbene aktivnosti. Smisao i cilj novog Pravilnika u najkraćem je, zaštita potencijalnih korisnika osigurateljne ponude od eventualnih lažnih obećanja u promidžbi te ponude, kao i kontrola izvora sredstava za promidžbu kako se na to ne bi trošio novac osiguratelja predviđen za pokrivanje njegovih obveza prema osiguranicima.
Do ovdje, što se Pravilnika tiče, zvuči sve u redu. Sličnu zaštitu potrošača u svojim zakonskim aktima imaju i druge europske zemlje. Međutim, pitanja se otvaraju čim se malo bolje pogledaju odredbe Zakona o osiguranju koje govore o toj materiji. I laiku nakon toga postaje jasno da članak 65.a, ali i 65.b i 65.c, iako se na ova dva posljednja autori Pravilnika ne pozivaju, daju Hanfi sasvim dovoljno prostora i mogućnosti za kontrolu promidžbenih aktivnosti osiguravajućih društava te se opravdano postavlja pitanje zašto je Pravilnik uopće bio potreban. Odgovor na to "zašto" postaje jasan tek kad se Pravilnik uzme u ruke. Prema onome što je ispisano na četiri gusto tipkane stranice postaje jasno da se autori Pravilnika u njegovu donošenju nisu rukovodili njegovom svrhom i ciljevima, njih osigurava Zakon o osiguranju, nego načinom kako tu svrhu i ciljeve ostvariti, a tu onda za osiguratelje počinju pravi problemi.

Koga briga za rokove

Ono što odmah upada u oči su rokovi u kojima Hanfa hoće ili neće osiguratelju odobriti neku promidžbenu aktivnost. No, prije toga treba reći kako se pod promidžbenim aktivnostima "smatraju sve informacije priopćene trećim osobama i potencijalnim osiguranicima putem: oglasa u tisku, radija, televizije, putem osobnih posjeta, telefonskih poziva, internet mreže i elektronskih medija, putem interaktivne televizije te na bilo koji drugi način iz kojeg proizlazi  namjera promidžbe društva." Svaku od tih "namjera promidžbe" osiguratelj je dužan dostaviti Hanfi na odobrenje, a Hanfa zadržava pravo, tu dolazimo do rokova, da na taj zahtjev odgovori u roku od 30 dana. Nadalje, u slučaju da Hanfa zatraži od osiguratelja određene promjene u njegovim "namjerama promidžbe" slijedi još jedan rok od 30 dana.
Mi danas, kao što kaže naš sugovornik o toj temi Darko Cesar, predsjednik Udruženja osiguratelja pri HGK, živimo u dinamičnom poslovnom okruženju pri čemu su brzina i vrijeme najčešće odlučujući faktor u tome hoćeš li prodati ono što nudiš tržištu ili ne. S rokom za odobrenje promidžbene aktivnosti od 30 dana teško će biti održati dosadašnju dinamiku u radu osiguratelja. S takvim rokovima teško je govoriti i o nekoj, u promidžbenim aktivnostima neophodnoj, kreativnosti i brzini reagiranja na novonastalu situaciju na tržištu.
Problem s rokovima za odobrenje promidžbenih aktivnosti postaje još veći ako se zna kakva su iskustva društva koja upravljaju mirovinskim fondovima, a koja već duže vrijeme moraju postupati po sličnim pravilima koja od 1. siječnja vrijede i za osiguratelje. Iskustva "mirovinaca" pokazuju da su Hanfini kriteriji za odobrenje promidžbenih aktivnosti vrlo strogi, nerijetko je samo jedna riječ dovoljna za zahtjev da se neka promidžbena poruka promijeni, a ionako predugački rokovi za odobrenje znaju se u praksi još više odužiti. Što će se tek dogoditi osigurateljima čija je ponuda daleko raznovrsnija i podložnija bržim promjenama nego što je to slučaj s "mirovincima"?

Sve je promidžba

Ništa manje zlo koje osiguratelje očekuje od novog Pravilnika je i njegova ekstenzivnost. Strogo gledajući iz odredbi Pravilnika proizlazi da je svaki pokušaj komuniciranja osiguravajućih društava s okolinom zapravo promidžba i kao takav podliježe sudu Hanfe. Promidžba je izjednačena s informacijom i obratno. Ovo se podjednako odnosi na sve ono što smo već nabrojali pod stavkom "promidžbene aktivnosti", a može težiti na desetke kilograma tiskanih, snimljenih, govornih itd. materijala koje osiguratelji svakodnevno koriste u komunikaciji s javnosti. Ako to pomnožimo s 25 društava u Hrvatskoj postavlja se pitanje kako sve to dostaviti Hanfi i koliko je ljudi i vremena potrebno da se utvrdi "podobnost" dostavljenog materijala.
Stvari postaju još složenije kada se pogleda čl. 8. novog Pravilnika koji propisuje da je bez Hanfinog odobrenja zabranjena promidžbena aktivnost "pravnim i fizičkim osobama koje za Društvo obavljaju poslove zastupanja u osiguranju, odnosno posredovanja u osiguranju i reosiguranju, zaposlenicima Društva, osobama povezanim s Društvom i bilo kojim drugim osobama."
Bez namjere da budemo zločesti možemo postaviti pitanje što se podrazumijeva pod "bilo kojim drugim osobama". Odnosi li se to samo na 4,5 milijuna Hrvata ili je tvorac Pravilnika mislio na nešto širu zajednicu.
No, zaboravimo na tu evidentnu besmislicu i vratimo se na neke druge detalje iste odredbe, npr. one koje u cijelu priču uključuje zastupnike prodaje u osiguranju. Znamo da svaki osiguratelj svoju prodaju zasniva na dobroj prodajnoj mreži, odnosno prodavačima osiguranja koji u osobnom kontaktu s potencijalnim korisnikom nude određeni proizvod svog društva kroz promidžbu i proizvoda i društva. Ako i zanemarimo problem kako će teći postupak odobrenja za djelovanje svakog od sedam do osam tisuća zastupnika u Hrvatskoj, ostaje potpuno nejasno kako će osiguratelji predočiti Hanfi to promidžbeno djelovanje svojih zastupnika i potpuno zagonetno tko će i kako kontrolirati kako se ono provodi u praksi.
Uz ovo što je rečeno autori Pravilnika kao da su se trudili da do kraja slude one koji bi po tom Pravilniku trebali postupati. Što na primjer znači odredba da "Sve promidžbene informacije moraju po svom izgledu, sadržaju i obliku biti jednako i istoznačno zastupljene"? Određuje li to možda veličinu oglasa, dužinu tv spota, boju papira ili slova? Ili, tko pametan može od osiguratelja tražiti, a Pravilnik to traži, da unaprijed dostavi naziv medija za promidžbu i dužinu promidžbene aktivnosti? I jedno i drugo je stvar trenutačnih odluka u skladu s reakcijama tržišta na ponuđeni proizvod. Ima još toga što bismo mogli navesti kao nejasno i nelogično, ali već i sama činjenica da je Udruženje osiguratelja pri Hrvatskoj gospodarskoj komori uputilo autorima Pravilnika više desetaka prigovora na njegove odredbe dovoljna je da se postavi pitanje kome je taj Pravilnik bio potreban.