«
Povratak na sadržaj
Broj 1 | Godina 2009
Proizvodnja kaosa u četiri točke
Tvrdnje i brojni argumentirani dokazi da bi novi nameti kojima je država od 1. siječnja opteretila osigurateljnu industriju mogli odvesti u gubitke pa i stečaj brojna osiguravajuća društva u Hrvatskoj nameću pitanje njihove održivosti. Ako i isključimo činjenicu da su aktualna posezanja države u džep osiguratelja protivna drugim zakonima pa i Ustavu, postoje i brojni drugi razlozi zbog kojih bi, treba vjerovati, država morala preispitati svoju odluku koja bi do jučer profitabilnu djelatnost mogla vrlo lako pretvoriti u velikog gubitnika. U protivnom ovim bi nametima teškim gotovo 300 milijuna kuna mogla početi proizvodnja kaosa koji se može preliti na cjelokupnu djelatnost i posljedično izazvati velike teškoće u životu građana i funkcioniranju drugih dijelova gospodarstva. O čemu je zapravo riječ.
Prvo: Odluke o novim nametima za osiguratelje donesene su bez suradnje i konzultacija sa samim osigurateljima. To znači da nitko nije analizirao kakve će posljedice tih 10 i 0,23 posto izdvajanja iz premije autoosiguranja, odnosno dobiti osiguratelja imati na poslovanje osigurateljne industrije. Da stvari budu gore država je u donošenju tih nameta zaobišla i vlastiti nadzorni organ (Hanfa) u čijem je resoru i nadzor nad poslovanjem osiguravajućih društava. Ovo zaobilaženje ne mora čuditi ako se zna da Hanfa ima analize koje dokazuju da su sadašnje premije autoosiguranja 6 do 7 posto manje od šteta i da za bilo kakvo zadiranje u te premije nema opravdanja. Činjenica da je država to ipak učinila dovelo je u delikatnu poziciju i samu Hanfu koja zna da osiguratelji ne mogu izdržati novi namet, ali pitanje je može li i kako, kao državna agencija za nadzor, ići kontra svog vlasnika.
Drugo: Isto to pitanje postavlja se vjerojatno i u Croatia osiguranju kojem je država kao njegov vlasnik naredila da namet na premije ne smije preliti u više cijene autoosiguranja za krajnje potrošače. To je sve ostale osiguratelje dovelo u mat poziciju. Ili će podići cijene i izgubiti konkurentnost u odnosu na Croatia osiguranje ili će zadržati postojeće cijene i ići svjesno u gubitke. Neće ni Croatia osiguranju biti lako. Ako mu se zbog nižih cijena od konkurencije poveća dotok autoosiguranja to znači i nove gubitke. Dakako, u tom kontekstu zabrane dizanja cijena od strane države najvećem domaćem osiguratelju postavlja se pitanje što preostaje od proklamirane liberalizacije cijena i uvjeta poslovanja u autoosiguranju koju je ta ista država ozakonila 1. siječnja 2008. godine.
Treće: Ovim je činom država pokazala da je spremna zahvatiti u bilo čiju kasu pod ovom ili onom izlikom, a to nas ni kod kuće ni vani ne čini poželjnim partnerom čak ni kao zemlju za ljetovanje. Jer, iako tri domaća osiguratelja još uvijek drže više od 50 posto osigurateljnog tržišta ne treba zaboraviti da su vlasnici ostala 22 osiguravajuća društva stranci i da nam njihova negativna reagiranja, u koje ne treba sumnjati, mogu nanijeti neprocjenjivu štetu u gospodarskom razvoju. Ako bismo sad karikirali stvari postavlja se pitanje kad će s određenim postotkom svoje zarade u ovaj paket infuzije javnog zdravstva (10 posto) i turizma (0,23 posto) biti uvršteni zastupnici i prodavači automobila. Njihove zasluge za povećanje troškova javnog zdravstva (nesreće) i turizma (zagađenje) zasigurno su mnogo veće nego osigurateljne. I ... daleko bi nas sad odvelo da krenemo tim tragom.
Četvrto: Država je propisala nove namete, ali ne i svoju obvezu da pomogne onima koje ti nametni tjeraju u škripac. Za to nema ni potrebe jer se zna da ako jednom osiguratelju pođe po zlu njegove obveze moraju, opet po slovu zakona te iste države, pokriti svi osiguratelji iz zajedničkog Garancijskog fonda. U takvim uvjetima nije teško zamisliti najcrnji scenarij u kojem osiguratelji s dobrim poslovanjem pokrivajući tuđe dubioze i sami zapadaju u njih. Tko će tada zaustaviti taj domino efekt koji vodi u kolaps cijele branše? Ne treba sada biti previše pametan da se zna što nas čeka ako se tako nešto dogodi. Nije to samo pitanje sudbine dva milijuna vozača ostavljenih na cesti bez zaštite.
Tu je u pitanju i gubitak povjerenja građana u osiguravajuća društva i u drugim segmentima osiguranja: životnim i imovinskim osiguranjima itd.
I ... što još treba reći pa da se, kao što smo na početku rekli, preispita odluka o uvođenju novih nameta za osiguratelje?
Prvo: Odluke o novim nametima za osiguratelje donesene su bez suradnje i konzultacija sa samim osigurateljima. To znači da nitko nije analizirao kakve će posljedice tih 10 i 0,23 posto izdvajanja iz premije autoosiguranja, odnosno dobiti osiguratelja imati na poslovanje osigurateljne industrije. Da stvari budu gore država je u donošenju tih nameta zaobišla i vlastiti nadzorni organ (Hanfa) u čijem je resoru i nadzor nad poslovanjem osiguravajućih društava. Ovo zaobilaženje ne mora čuditi ako se zna da Hanfa ima analize koje dokazuju da su sadašnje premije autoosiguranja 6 do 7 posto manje od šteta i da za bilo kakvo zadiranje u te premije nema opravdanja. Činjenica da je država to ipak učinila dovelo je u delikatnu poziciju i samu Hanfu koja zna da osiguratelji ne mogu izdržati novi namet, ali pitanje je može li i kako, kao državna agencija za nadzor, ići kontra svog vlasnika.
Drugo: Isto to pitanje postavlja se vjerojatno i u Croatia osiguranju kojem je država kao njegov vlasnik naredila da namet na premije ne smije preliti u više cijene autoosiguranja za krajnje potrošače. To je sve ostale osiguratelje dovelo u mat poziciju. Ili će podići cijene i izgubiti konkurentnost u odnosu na Croatia osiguranje ili će zadržati postojeće cijene i ići svjesno u gubitke. Neće ni Croatia osiguranju biti lako. Ako mu se zbog nižih cijena od konkurencije poveća dotok autoosiguranja to znači i nove gubitke. Dakako, u tom kontekstu zabrane dizanja cijena od strane države najvećem domaćem osiguratelju postavlja se pitanje što preostaje od proklamirane liberalizacije cijena i uvjeta poslovanja u autoosiguranju koju je ta ista država ozakonila 1. siječnja 2008. godine.
Treće: Ovim je činom država pokazala da je spremna zahvatiti u bilo čiju kasu pod ovom ili onom izlikom, a to nas ni kod kuće ni vani ne čini poželjnim partnerom čak ni kao zemlju za ljetovanje. Jer, iako tri domaća osiguratelja još uvijek drže više od 50 posto osigurateljnog tržišta ne treba zaboraviti da su vlasnici ostala 22 osiguravajuća društva stranci i da nam njihova negativna reagiranja, u koje ne treba sumnjati, mogu nanijeti neprocjenjivu štetu u gospodarskom razvoju. Ako bismo sad karikirali stvari postavlja se pitanje kad će s određenim postotkom svoje zarade u ovaj paket infuzije javnog zdravstva (10 posto) i turizma (0,23 posto) biti uvršteni zastupnici i prodavači automobila. Njihove zasluge za povećanje troškova javnog zdravstva (nesreće) i turizma (zagađenje) zasigurno su mnogo veće nego osigurateljne. I ... daleko bi nas sad odvelo da krenemo tim tragom.
Četvrto: Država je propisala nove namete, ali ne i svoju obvezu da pomogne onima koje ti nametni tjeraju u škripac. Za to nema ni potrebe jer se zna da ako jednom osiguratelju pođe po zlu njegove obveze moraju, opet po slovu zakona te iste države, pokriti svi osiguratelji iz zajedničkog Garancijskog fonda. U takvim uvjetima nije teško zamisliti najcrnji scenarij u kojem osiguratelji s dobrim poslovanjem pokrivajući tuđe dubioze i sami zapadaju u njih. Tko će tada zaustaviti taj domino efekt koji vodi u kolaps cijele branše? Ne treba sada biti previše pametan da se zna što nas čeka ako se tako nešto dogodi. Nije to samo pitanje sudbine dva milijuna vozača ostavljenih na cesti bez zaštite.
Tu je u pitanju i gubitak povjerenja građana u osiguravajuća društva i u drugim segmentima osiguranja: životnim i imovinskim osiguranjima itd.
I ... što još treba reći pa da se, kao što smo na početku rekli, preispita odluka o uvođenju novih nameta za osiguratelje?
.jpg){kind=logo}
.jpg)
