Casopis za pravo, ekonomiku i praksu osiguranja i reosiguranja

Prosječan dug hrvatske obitelji već se primakao iznosu od 100.000 kuna, 15.000 građana više ne može otplaćivati svoje kredite i prijeti im ovrha, najčešće nad jedinom imovinom - stanom ili kućom, a najnovija istraživanja pokazuju da dvije trećine domaćinstava ne može prihodima podmiriti mjesečne troškove. Ovi alarmantni podaci postaju još zastrašujući ako se zna da prava kriza s najavama o zamrzavanju plaća, gubitkom radnih mjesta i smanjenim mogućnostima novog zaduživanja, tek kuca na vrata. I dok država brine kako da na makro planu ublaži posljedice već prisutne financijske i sasvim sigurno dolazeće ekonomske krize, malo tko brine o građanima kojima je i bez najavljenih teškoća voda već došla do grla.
Na tu činjenicu upozorili su i sudionici petog okruglog stola Udruge "Život u plusu", održanog u drugoj polovici studenog, koji je kao središnju temu rasprave imao "Kreditnu krizu, potrošačku groznicu i prezaduženost građana". Okupljeni predstavnici kreditnih institucija, udruga za zaštitu potrošača, sindikata i sami građani pokušali su odrediti veličinu mogućih posljedica globalne krize na osobne budžete hrvatskih kućanstava, ali i naznačiti mjere i akcije koje bi bilo uputno poduzeti za njihovo ublažavanje.

Veća socijalna osjetljivost

Otvarajući skup u Novinarskom domu predsjednik Udruge "Život u plusu" Nikola Milijević istaknuo je kako rasprava za ovim okruglim stolom treba potaknuti da se najprije u javnosti, a potom i u državnim institucijama počne više govoriti o osobnim financijama građana, odnosno o mjerama koje treba poduzeti da se ublaže posljedice krize koja pogađa sve veći broj ljudi.
Podsjetio je pritom i na osnovni cilj Udruge "Život u plusu" koja je osnovana sa svrhom pružanja pomoći građanima u odgovornom upravljanju vlastitim financijama. S jedne strane aktivnost Udruge usmjerena je na preventivu, pomoć građanima u upravljanju vlastitim financijama i ostalom imovinom s kojom raspolažu bilo da je riječ o vođenju kratkoročnog ili dugoročnog kućnog budžeta ili ulaganju ušteđevine ako je imaju. Drugi smjer rada Udruge je savjetovanje građana koji su upali u financijske teškoće koje sami ne mogu riješiti. Takvih je, kaže Milijević, iz dana u dan sve više što vlastitom krivnjom, što zbog recesije, rasta kamata i smanjene mogućnost novog kreditiranja.
Kriza je sve jača i stoga Milijević apelira na sve koji mogu pomoći građanima i radu same Udruge. Od države se u ovom trenutku očekuje veća socijalna osjetljivost i veći angažman nadležnih ministarstava. Milijević je također podsjetio na raspravu s prethodnog okruglog stola koja je ukazala na potrebu da se i u našu zakonsku regulativu uvede mogućnost osobnog stečaja što je najteži, ali za mnoge građane i jedini mogući izlaz iz financijskih teškoća.
Od države se očekuju i rješenja koja će pridonijeti bržem razvoju poduzetništva jer to daje novu proizvodnju, nova radna mjesta i plaće za vraćanje već potrošenog, ali i za novu potrošnju. Dakako, kaže Milijević, i država i građani morali bi istodobno voditi računa da je u vrijeme globalne krize jedino štednja ta koja osigurava materijalnu i financijsku stabilnost.


Slaba kupovna moć

Iako je već i sama tema rasprave bila vrlo intrigantna prisutne su dodatno uzdrmali rezultati istraživanja o osobnim financijama hrvatskih građana koje je u svom uvodnom izlaganju iznijela Vlasta Kroflin Fišer iz Gfk – Centra za istraživanje tržišta. Govoreći o općim trendovima vezanim uz financije građana u Hrvatskoj gospođa Kroflin Fišer je posebno izdvojila kako danas samo 10 posto građana tvrdi da ima prihode iznad onoga što im je potrebno, 13 posto ih smatra da ima točno onoliko koliko im treba dok velika većina, čak dvije trećine kućanstava, ne mogu zadovoljiti svoje potrebe iz prihoda koje imaju.Tu sumornu sliku potvrdilo je i istraživanje o kupovnoj moći provedeno u 41 europskoj zemlji po kojem su hrvatski građani s primanjem od 4760 eura neto tek na tridesetom mjestu, dok se, na primjer, Slovenci s 9000 eura neto primanja nalaze na 21 mjestu. Isto istraživanje potvrdilo je da samo mali broj građana, njih tri posto, očekuje da će im se financijska situacija poboljšati u narednih godinu dana. Pogoršanje očekuje 30 posto građana, a 43 posto smatra da će ostati na istom. Ovdje vrijedi upozorenje da je istraživanje provedeno prije krize tako da bi sadašnji odgovori bili vjerojatno sasvim drugačiji, točnije pesimističniji.
Ni istraživanje o konkretnoj financijskoj situaciji u hrvatskim kućanstvima ne daje povoda za optimizam. Dugove priznaje 52 posto kućanstava pri čemu su po vrstama zaduženja na prvom mjestu zaduženja po tekućim računima koje ima  69 posto zaduženih građana. Slijede kreditne kartice 40 posto, nenamjenski krediti 37 posto, namjenski krediti (stan, auto) 31 posto i privatnih zaduženja 9 posto. Kad je riječ o štednji većina kućanstava štedi samo malo (39 posto) ili ne štedi uopće (33 posto), a dodatno za osobnu mirovinu štedi se samo u 19 posto kućanstava. U takvoj situaciji realan je i rezultat istraživanja prema kojem čak 53 posto kućanstava ne vodi kućni budžet, odnosno ne prati troškove kućanstva ni na koji način.

Dug kao životni stil

Za Zorana Kureljušića, izvršnog direktora Sektora za razvoj i praćenje proizvoda Privredne banke iznimno je bitno da građani prate i planiraju svoju potrošnju. Umjesto toga većina je zaduživanje uzela kao svoj životni stil, a scenarij tog stila počinje zaduživanjem na tekućem računu, nakon čega slijedi zaduživanje na karticama pa prelijevanje novca s jednog računa na drugi. Kada dugovi dođu do razine kada ih se više ne može plaćati građani podižu gotovinske i hipotekarne kredite kako bi pokrili dugove. Time dolaze u situaciju da veliki dio svojih primanja odvajaju za bivšu potrošnju, ali i da im vjerovnici zbog nemogućnosti plaćanja dugova prijete ovrhom imovine.
Izlaz iz toga Kureljušić vidi u planiranju kućnog budžeta i pravoj mjeri potrošnje, a to znači da smo izbudžetirali prihode i rashode. Za dužnike jedan od izlaza je i refinanciranje dugova za što postoje i određene mogućnosti u bankama. Iako po Kureljušiću ispada da je svatko kovač svoje sreće, pa su tako i građani koji su se našli u financijskim teškoćama uglavnom sami krivi za to, ostaje otvorenim pitanje, a to je potvrdila i kasnija rasprava, koliko u tom "kovanju sreće" imaju prste banke i druge financijske institucije koje svojim agresivnim reklamnim porukama svakodnevno pozivaju građane na potrošnju bez pokrića.

Poruka javnosti

U vrlo živoj i na trenutke polemičnoj raspravi nakon uvodnih napomena izneseno je niz korisnih prijedloga, ali i zahtjeva da rasprava o financijskom stanju građana postane tema na kojoj će se angažirati najšira zajednica. Jer, kako je rečeno: potrošači nisu stvorili krizu. Oni su žrtve krize. Jednako kao što su i žrtve banaka i dugih financijskih institucija koje su ih svojom "povoljnom ponudom" gurnule u dugove jer ta povoljna ponuda i nije tako povoljna. No, ne može se sada ostati samo na tome da se građane poziva na stezanje remena. Između ostalog predloženo je da se osnuje interventni fond ili uvede reprogramiranje kredita kako građani zbog viših kamata ne kredite ne bi ostajali bez domova. Jedan od prijedloga na kojem je inzistiralo više sudionika u raspravi bilo je uvođenje edukacije potrošača o vođenju osobnih financija kroz redovno školovanje, kroz djelovanje udruga za zaštitu potrošača ili osnivanjem posebnih financijskih savjetovališta za građane.
Zaključujući raspravu Nikola Milijević je naglasio kako ona nije usmjerena protiv kreditiranja. Krediti su korisni, samo ih treba usmjeriti tamo gdje će dati najveću korist – u proizvodnju, a manje prema potrošnji, kaže Milijević. I on je podvukao važnost educiranja potrošača, pogotovo mladih ljudi koji moraju znati na što će potrošiti svoju prvu plaću. Uz to u javnost treba odaslati poruku kako nam je potreban međusektorski dijalog svih sudionika financijskog tržišta kako bi se građanima olakšao život u novonastaloj situaciji. Ako iz svega što je rečeno u ovoj po svemu aktualnoj i prijeko potrebnoj raspravi treba izvući neku pouku onda je ona slijedeća: kriza je već odavno ušla u kućne budžete većine hrvatskih obitelji. Više nego ikad potrebna nam je javna  rasprava o primjerenom ponašanju korisnika usluga, davatelja tih usluga i regulatora na hrvatskom financijskom tržištu, ali i zajedničko oblikovanje prijedloga za ublažavanje već postojećih i mogućih još gorih posljedica krize za hrvatske građane. U protivnom imat ćemo i ovdje Ameriku, ali onu sa slikama šatorskih naselja do jučer dobrostojećih obitelji koje su preko noći ostale bez ičega.